Momčilo Golub
INSTRUMENTI
Galerija Forum, 17. 3. - 6. 4. 2017.
Naziv izložbe priziva kontekst laboratorija, iz čega proizlazi kako bi se izložene radove moglo protumačiti kao svojevrsna pomagala, odnosno sredstva za proizvodnju. No, budući se ti 'alati' po svemu doimaju kao posve završene, idejom i izvedbom zaokružene realizacije, postavlja se pitanje čemu oni kao takvi služe, za kakvu su to istragu potrebni, što se proizvodi ili bi bolje bilo reći, mjeri instrumentima kojima je, usput budi rečeno, laboratorij poprilično ispunjen? Dapače, nisu samo galerijski zidovi ugostili taj neobičan repozitorij, mjestimično je iskorišten i pod, potpornji stupovi, vertikale što vizualno spajaju prizemlje s gornjim dijelom, stepenište je također u službi... Već je i izlog u radnoj funkciji, instalacija je sastavljena od mjerača vremena, uprizorenih brojnim ručnim satovima i mjerača prostora, odnosno krojačkog metra. Pri čemu svakako treba spomenuti da umjesto ruke kao nosača satova, oni zapravo obujmljuju snopove traka ispruženih metara, reklo bi se, drže ih na okupu.
Vrijeme, dakle, na okupu drži prostor, pa kada prostora ne bi bilo, vrijeme se ne bi imalo na čemu držati. Uključujući činjenicu kako zanata što vrijeme i prostor primjenjuju na čovjeka, odnosno onog urarskog i onog krojačkog, zapravo više i nema, proizlazi kako njihovi materijalizirani protagonisti, elementi ove instalacije, označavaju i funkciju instrumenta koji, dakle, mjeri nešto onkraj vremena i onkraj prostora.
Što odmah na početku, već i prije samog ulaska, odgovara na pitanje o vrsti opita, a i području u kojem se oni vrše, prostoru iz kojeg galerija uglavnom i vuče svoj sadržaj, zbog kojeg ona zapravo i postoji.
Ulazak u Laboratorij gospodina Goluba moguće je usporediti i s ulaskom u Imaginarij doktora Parnasussa. Temeljni dojam, osim velikog broja vizualnih elemenata što ih u vezu dovodi neko neočekivano, naoko apsurdno načelo, zasniva se i na očitom pripadništvu tih grupacija zajedničkom nazivniku. Pa kao što likovi u slavnom Gilliamovom filmu ulaskom u Parnasussov imaginarij svjedoče posve drugačijim pesrpektivama, a njihov se neočekivani međuodnos pojavljuje kao ključni atribut kojim se taj imaginarij vizualno identificira, ponajprije, dakle, zahvaljući planovima koji realne elemente dovode u irealan kontekst, tako se i ovdje konkretnim predmetima ostavlja značenje njihova uporabna svojstva, ali ih se uključuje u cjelinu koju karakterizira izostanak bivše funkcije, pa i bilo kakve zamislive uporabnosti, što ponovo identificira i vrstu istrage kojoj bi izloženi instrumentarij mogao poslužiti.
Nekima od njih možda bi se i mogla naslutiti konkretna primjena, primjerice, na dvije su metle debelim tejpom pričvršćeni ribički štapovi, tim je alatkama, dakle, moguće i čistiti i pecati.
Pokušavajući toj dvojnosti prispodobiti metaforički prijevod, rekao bih kako je to pribor kojim se umjetnik može poslužiti u procesu istraživanja životnih okolnosti u cilju pronalaska upotrebljiva motiva. Proces započinje povezivanjem svake situacije s mogućom interpretacijom, svakog treptaja s pretpostavkom vječnosti, svakog lica s njegovim naličjem. Metla se koristi zato da se svaka nevažnost uglača do blistanja, te promotri njene odraze. Zatim, ukoliko ništa nije dovoljno zaiskrilo, predmet se okreće na drugu stranu i udica se baca prostorom što vodi od prizemlja svijesti do odavno neposjećenih odaja, ne pamćenja, nego mjesta gdje su odložene viđenosti bez značaja - slike što ih se nije uzelo u obzir, no koje tamo i dalje tavore ili kruže.
S druge strane, s obzirom na prilično veliku ulogu književnosti u oblikovanju instrumenata, bila to poezija ili proza, bili to citati ili vlastite izjave, ispada da bi se udicom možda mogao upecati kakav elokventni "Lumbur", a metlu iskoristiti za provedbu njegovih savjeta.
Priručnost izrade tog instrumenta, a pogotovo duhovitost kojom zrači, međutim, kao da se protivi racionalnim objašnjenjima, svrstavajući ga u prostor šarmantne neodredivosti, prostor kojim gospodare apstraktni porivi, tamo gdje se spone između čestica prvo ustanovljuju intuitivnim, iracionalnim putem, pa se promatra novouspotaljeni odnos, čije se načelo potom koristi kao vezivno tkivo, odnosno prostor gdje 'ludost nalaže razumu da složi'*.
Instrumente bi se generalno moglo podijeliti u one što tematski istražuju audio i one koji plan svoje narativne istrage pronalaze u vizualu. Taj se vizual koristi u ikonografskom smislu, zato što računa s asocijacijama koje je predmet imao, njegov se kontekst uključuje u doživljaj, čime image postaje znak: varijacije na temu šaha platformu temelje u karakterističnoj crnobijeloj podjeli kao simbolu regulative, ustanovljenih odnosa, koji se potom koloriranom intervencijom narušavaju. Kao da je vizualno ilustrirana slavna patafizičarska misao 'kako pri dokazivanju da dva i dva daju četiri nikada nije uzeta u obzir brzina vjetra'.
Tu je i motiv traperica, kao ikonografska oznaka svjetonazorska modela, on je interpretiran karakterisitčnim elementom, a to je boja, plava je boja u bijelom lavoru, na čijem rubu piše 'Plava boja s njenih rabatinki'. Iznad su obješene traperice sasvim izblijedjelih nogavica, model je već dobrano ispran.
Ekstremno dugačak niz od prethodno polomljenih čajnika i šalica što gotovo dominira sredinom galerije uključuje cijeli spektar asocijacija na prostor iz kojeg je sadržaj uzet. Uzevši onu najizravniju, a to je vizualni simbol svakodnevice, reklo bi se da su njegovi komadi poslužili kao materijal, izlomljeno vrijemena biva ponovo spojeno, nanizano i povezano žicom proizvodeći tako novu strukturu, koja i dalje funkcionira u formi znaka, recimo, nešto kao DNK svakodnevice.
A možda je namjera te nove strukture materijalno prispodobiti 'svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi'.**
Tretman 'slike' kao teme sadržaj je i friza sastavljena od naslovnih stranica poznatih svjetskih novina, što se proteže uzduž stepenica i većim gornjim dijelom galerije. Smjesta je uočljiv jedan detalj - sve su novine jednako 'prelomljene', ispod zaglavlja uvijek dominira fotografija što prikazuje važne događaje našeg vremena. Očito se u uredništvima tih novina dobro zna kako postići maksimalan efekt. Njihova predmetnost ilustrira vrijeme, a njihov ključan sadržaj je slika pojedina vremena.
Slika može biti i autoreferencijalna, primjerice na staroj su drvenoj ploči karminom iscrtane stepenice na čijem se dnu nalazi i alat kojim su učinjene - ruž za usne. Na gornjem dijelu stepenica crnim slovima piše: "Stepenicama od karmina vraćam se po olovku za obrve", dakako, tekst je ispisanom dotičnom olovkom. Bez obzira na duhovitu konverzaciju između izgradbenih elemenata slike, njihovo porijeklo nedvojbeno upućuje na sustav kojeg su oni protagonisti, a čiji je glavni označitelj upravo dotični vizual.
Na usporediv su način koncipirani i instrumenti namijenjeni istrazi u području audija. Zvuk je sugeriran posredstvom narativna ishodišta (vrlo često preuzetom iz područja književnosti), čiju se pretpostavku potom scenografski uprizoruje. Najočitiji primjer jest velika školska ploča na kojoj je kredom napisano "... konop kojim se Odisej vezao za jarbol da bi slušao sirene." Pokraj teksta je taj konop, a s druge strane je račun iz Bauhausa kojim se dokazuje njegovo porijeklo. Bez obzira na nepobitan dokaz o autentičnosti konopa, sadržaj svoje istrage instrument nalazi u pjesmi sirena.
Visoki zid što spaja prizemlje i gornji dio idealno je mjesto za oluk u ulozi scenografske potkrijepe gotovo manifestno istaknutoj pjesmi Ivana Slamniga o kiši. Ovaj okomito postavljeni instrument ima i svoj vodoravni nastavak na gornjem katu, to je žlijeb na kojem je ispisan tekst što eksplicite objašnjava kakav je zvuk u pitanju: "Kiša je padala kao da svira 10.000 violončela!"
Pa kao što se slika ne pojavljuje kao nosač sadržaja, nego kao tema instrumenata usmjerenih vizualnom, tako je i pravim instrumentima, što se pojavljuju kao dominatni izgradbeni dijelovi nekolicine instalacija, oduzeta mogućnost proizvodnje zvuka, oni nisu nosači sadržaja - sasvim ili poluodjeveni u debele naslage pamuka, violončela i violine lišeni osnovne namjene tek svojim obličjem podsjećaju na misao o glazbi, na taj način subjekt istrage prebacujući iz prostora stvarnog u onaj što postoji izvan njega.
Drugim riječima, ukoliko ponešto korigiramo početnu pretpostavku laboratorija, upravo ih taj hendikep promovira u djelatne članove Golubljeva orkestra.
________________________
* A. G. Matoš, Ogledi
** B. Štulić, Sloboda
