Viktor Popović
BEZ NAZIVA (Arhiv ST3: Vojna bolnica)
MSU galerija, Zagreb, 20. 10. - 10. 11. 2017.
Ovom izložbom Viktor Popović ne samo da nastavlja seriju koja tematsko ishodište pronalazi u arhitekturi i urbanističkom riješenju iz 1960-tih, dijela grada pod nazivom Split 3, u kojem je autor i odrastao, nego ju i produbljuje, kako na sadržajnoj razini, tako i na onoj izvedbenoj.
Nakon baratanja s fotografijama originalnih maketa iz tog doba, maketa iz kojih postaje jasno kako je taj projekt tek djelomično i izveden, ispred kojih je tankim grafitnim štapićima konstruirao forme izometrijskog prikaza što naglašavaju konstruktivističke korijene modernizma, sada ulazi u interijer.
Izložba je, reklo bi se, najavljena instalacijom što ju je pokazao na ovogodišnjoj izložbi 'HT nagrade', gdje je ispred povećane fotografije (300 x 340 cm) bolničkog hodnika postavio konstrukciju od fluorescentnih cijevi što formom i dalje odgovara spomenutom modernističkom izrazu... "Pa dok su ranije, na maketnom prikazu ulica i trgova te intervencije bile diskretne, tek jedva vidljive, ulazeći sada unutra, u bolnički hodnik, te se cijevi, inače karakteristično izvedbeno sredstvo Popovićevih ranijih radova, nameću kao dominantan, smjesta uočljiv elemenat ove instalacije. Na taj način, izoliravši jedan detalj, autor pronalazi novu i aktivnu mogućnost razvoja serije, kako na tematskoj, tako i na oblikovnoj razini. Ishodišnu tendenciju, a to je komunikacija između 'osobne i društvene memorije u odnosu na naslijeđe modernizma', uspijeva argumentirati naglašavanjem i osobnog i društvenog aspekta, ulazi takoreći u pore tih sjećanja, dočim izvedbom, koja posve odgovara sadržajnom ulazu, u kombinaciji fotografije, kao povijesnog predloška i fluo cijevi, kao osobne identifikacije, pronalazi instalativni format što bi se mogao pokazati kao vrlo djelatnim i u budućnosti, u nastavku istrage ST3 arhive." (iz osvrta na izložbu 'HT nagrade', ožujak 2017., str. 53)
Sada, takoreći na istom mjestu, ali točno šest mjeseci kasnije, svjedočimo rezultatima nastavka te istrage, u kojoj Popović ulazi dublje u prostorne dimenzije projekta, ali to čini i u vremenskom smislu, budući je konkretna tema - Vojna bolnica, sagrađena prije kompleksa ST3, te i kao građevina i u funkcionalnom smislu bitno utjecala na urbanističko riješenje naselja Split 3. Dapače, 'Vojna bolnica se smatrala najznačajnijom splitskom građevinskom realizacijom šezdesetih godina, tehnološki, dizajnom interijera i unutarnjom opremom pratila je svjetske trendove tog vremena'.
Popovićeva interpretacija tih, moglo bi se reći, arheoloških artefakata jednog ne tako davnog vremena, odnosi se spram sve tri navedene kategorije.
Primjerice, dizajn interijera, što je vrlo kvalitetno fotografski dokumentiran prije otvorenja bolnice, svojim je sadržajem poslužio kao ishodište na koje se Popović instalativno nadovezuje. Fluorescentnim cijevima i fotografskim filterima djeluje na povećane digitalne ispise arhivskih fotografija snimljenih 1965. Ali, pritom ponajprije uzima u obzir njihov sadržaj. Linijama svjetla reagira na one postojeće, naglašava ih i izvodi izvan formata fotografije. Izolirajući jednu perspektivu, kao da izolira i strukturu tog prostora, odnosno, svojim naglaskom postojećoj strukturi dodaje novu dimenziju čitanja. Svjetlosnom intervencijom prateći linije, bilo one perspektivne, kojima bolnički hodnici odlaze u centralu kadra, bilo da se nadovezuje na metalnu šipku konstrukcije za zavjese između kreveta ili pak odgovarajući modernističkom dizajnu fotelje u uredu, proizvodi novi plan na fotografskom predlošku. Taj je novi prostor s jedne strane označen linijom svjetla, iz koje zapravo proizlazi i raspored filtera, koji potom definiraju i ostale strane.
Uspoređujući takvu reakciju s onom, kada je grafitnim štapićima reagirao na fotografije urbanističkih maketa naglašavajući konstruktivističke korijene modernizma, primjetno je kako sada ne izgrađuje novu konstrukciju suočavajući je s onom na predlošku, nego proizlazi iz te postojeće u proizvodnji nove slike.
Dakako, osim u onom, gore opisanom slučaju, gdje grafitne štapiće zamjenjuje fluo cijevima, no i dalje realizira novu konstrukciju ispred arhivskog predloška. Što bi moglo i potvrditi tezu kako je, na sadržajnoj razini, taj rad ulaskom u interijer otvorio novo poglavlje u istrazi. Zadržavši, međutim, isti oblik autorska pristupa, pojavljuje se kao poveznica one prošle serije s ovom koju sada izlaže. Ulazak u interijer interpretiran je, dakle, i promjenom autorska jezika. Namjesto općih strukturalnih pretpostavki, svjedočimo duhovito razigranim reakcijama, imajući u rukama svjetlo i filter umjesto kista i boje, Popović slika po fotografijama, barata svjetlom i providnošću u proizvodnji tih, rekao bih, multidimenzionalnih kubističkih kolaža. Naglašavanjem postojećih perspektiva i izlaskom iz formata, fotografijama dodaje prostornu dimenziju, a istodobno tonom filtera proizvodi slikarsku kompoziciju koju percipiramo i kao onu klasičnu, dvodimenzionalnu. Pritom fotografski filter na dijelovima fotografije ispred kojih se nalazi proizvodi dojam sepie, što asocira prošlo vrijeme, nasuprot hladnom fluorescentnom svjetlu kao simboličnoj oznaci današnjice. I reklo bi se da je sadržaj, ta dizajnerski i tehnološki svome vremenu superiorna situacija, Popovića potaknula i na korištenje kontrasnih izvedbenih alata, kojima se istodobno postiže i dojam tadašnje suvremenosti i njene današnje zastarjelosti.
Osim dizajna interijera, kao tema Popovićevih instalativnih slika pojavljuje se i tehnologija. Koncept fluo cijevi i fotografska filtera primijenjen je i na tada vrhunski opremljene specifične bolničke prostore. Sadržajno ishodište za intervenciju svjetlosnim cijevima i dalje su ravne perspektivne linije interijera, kao karakteristike tadašnjeg dizajna, no one sada, poput simboličkih putokaza ukazuju na dimenziju funkcije, primjerice na reflektor u operacionoj sali, na njega kao da pokazuje blještava fluo cijev. Ispod koje se piramidalno spušta filter, sepiom simbolički bojeći prostor na kojem se vrši operacija.
Tema tehnologije prisutna je i u dvije drugačije izvedene instalacije, naime, dva bolnička rekvizita što su očito pripadala interijeru predstavljenom na fotografiji ispred njih, sada postaju nosači intenzivno crvenog zaštitnog filtera, gledajući kroz crveni filter crnobijelu fotografiju neke specijalističke ordinacije, kao da svjedočimo nekakvom x-ray uprizorenju. Što je upravo idelan portret tadašnje tehnologije.
Čak bi se moglo reći i da se na izvedbenoj razini one pojavljuju kao svojevrsna spona između motiva tehnologije i teme unutarnje opreme, budući se, za razliku od ove brojnije serije, u njihovoj proizvodnji koristi i konkretan tadašnji inventar.
Koji je zapravo do punog izražaja došao u ogromnoj instalaciji što se proteže od poda do stropa, sredinom gotovo čitava galerijskog prostora, pa ima posve dominantnu ulogu na izložbi. Ona je sastavljena od dva niza, postavljenih jedan povrh drugoga, uspravno okrenutih metalnih konsktrukcija ondašnjih bolničkih kreveta. Osim šte se odnosi spram treće kategorije, tada vrlo suvremene unutarnje opreme, na metaforičkoj je razini time uveden novi sadržaj - ljudi. Okomito okrećući krevete istodobno je simbolički naznačena i dimenzija vremena, ali ne onog što se postavlja kao tema, onog što odgovara naslovu istragom o urbanističkoj prošlosti šezdestih godina, nego onog univerzalnog, onog beskrajnog pravca čiji su dijelovi ovdje omeđeni podom i stropom. Naime, velik broj kreveta od kojih se ta impozantna instalacija sastoji, smjesta asocira sve one što su u njima ležali, od kojih većina više ne postoji u stvarnosti. Stoga se gusta konstrukcijska mreža, osim što dizajnom svojih elemenata posve jasno komunicira s elementima ostalih instalacija, u skulpturalnoj konačnici predstavlja kao spomenik.
Njegova središnja pozicija odgovara poziciji što ju bolnički krevet i ima u instituciji bolnice, radi njega sve ovo ostalo i postoji. Okrenuvši ih uspravno i nanizavši ih, ostvaren je svojevrstan koridor što prolazi kroz galeriju. Formalno, instalacija je doslovno sagrađena od označitelja ideje bolnice (materijalizacija uzorka definira i razlog postojanja). A slijedom metafizičkog doživljaja cijele konstrukcije kao koridora neke dimenzije gdje egzistiraju oni što su u krevetima ležali, ona priziva i komemorativnu pomisao.
