TH nagrada

MSU, Zagreb, 10. 3. - 9. 4. 2017.

 

U uvodu bih spomenuo tek kako se ova izložba ni po čemu ne razlikuje od one lani ili pred dvije godine, o čijem sam, dakle, formatu, ulozi, značaju ili mogućnostima već pokušao iznijeti svoje mišljenje ("Osvojena područja - volumen 3 i 4"). Kao i dosad, jednaka je zastupljenost izvrsnih, dobrih i problematičnih radova. Uvodni je tekst u pratećem katalogu također jednako nepotreban, budući izložba nije problemska nego revijalna, pa ako se žiri vodi željom da iz pristigla mnoštva odabere tridesetak najboljih radova, bez obzira na medijski izraz ili na tematski prostor, tada je potreba za naknadnim grupiranjem tih radova apsudna, te joj se i može udovoljiti tek po principu pobrojavanja, tipa - tri jelena, dva konja i četiri mrtve prirode.

No, u sadržajnom smislu, izložba ipak omogućuje uvid u autorska ostvarenja, čiji pregled zapravo i jest temeljna tema "Osvojenih područja", stoga ću kraćim osvrtima na ovom prilikom predstavljene radove pokušati upotpuniti taj pregled. 

Jelena Bando

SUSRETI U NESTAJANJU

crtež (kombinirana tehnika na papiru) 150 x 900 cm

 

Tri su slike spojene u jednu koja se svojom korpulencijom smjesta predlaže za predvorje kakve suvremene king-size banke ili možda kakva budućeg HT centra. Izgrađena kolažem i uglavnom monokromnim crtežima što predstavljaju životinje i ljude, tematski se bavi '...problematikom domorodačkih zajednica povijesno vezanih uz određeno područje... Tri zajednice, Achuar iz Amazone, Mursi iz Etiopije i Tsaatan iz Mongolije'. Jelena je uistinu vidjela svijeta. Pa ako ga uistinu i nije vidjela, nije važno, rad svejedno izražava veliku dozu empatije spram tih zajednica što ih bijeli kolonizator još nije istrijebio. Veličina prostora, međutim, što ga ta slika zauzima u postavu možda jest proporcionalna tragediji onih već pokorenih naroda, ali nažalost daleko nadmašuje autorski razlog za njen nastanak. Bez obzira na prozračnost crteža što adekvatno komunicira s činjenicom 'susreta u nestajanju' i vještog korištenja kolažima u kompoziciji, ta je narativna općenitost izvedbom posve doslovno interpretirana, što ju svrstava na razinu dekorativnosti.

 

 

Ivan Fijolić

TVOJE - MOJE

interaktivna instalacija

 

Stolu za stolni tenis dodana je elektronska oprema što pomiče mrežicu prema jednom ili drugom igraču, ovisno o tome tko je osvojio poen. Ali ne na način da pomaže onom koji gubi, nego onome koji dobiva. Autor time interpretira stanje stvari u svijetu koji se vodi pravilom 'veći jede manjeg do konačne prevlasti'. Iako bi se umjesto prevlasti moglo reći 'nestajanja', budući se prevlast već odavno dogodila.

No, bez obzira što elektronski dodatak točno preslikava ekonomsku realnost, on nije iskorišten kao platforma za neki ironijski odmak, za neki apsurdan potez kojim bi recimo bilo moguće, ako ne već pobijediti ekonomskog protivnika, barem mu se narugati, zauzeti neku, njemu nerazumljivu perspektivu, koja ga dovodi u nepoznatu situaciju. Upravo izostanak gega ili apsurda, odnosno neočekivane dimenzije, što inače odlikuje Fijolićeve radove, u pitanje dovodi opravdanost cijele akcije. Bjelodano je da će nas izgladniti kamate, zanima nas pronalazak apstraktne pukotine u figurativnoj kupoli ekonomskog sustava ili barem sugestija kakva žileta kojim ćemo joj izgrepsti lakiranu površinu. Zanima nas korak dalje od njene ping pong preslike.

 

 

Fokus grupa

HERBARIJ

performativne šetnje dokumentirane kao herbarij, projekcije i fotografije

 

Članovi grupe u statementu kažu kako je taj 'višegodišnji projekt započet kao oporavak od umora i stresa prouzročena prekarnim radom i životnim uvjetima. Cilj je bio osloboditi vrijeme za kontemplaciju i opuštanje'.

Kakav li je to rad morao biti, pitam se, što je mlade umjetnike doveo do tolikog umora i stresa?... Zar se performativna šetnja nije mogla poduzeti i bez takve drame?... Pa, Gorgona je bez ikakva konkretna razloga također performativno šetala, pritom kontemplirajući. I za Gotovca bi se moglo reći da se performativno našetao, i gradom i prirodom.

No, bez obzira na motive, sve su te šetnje za sobom ostavile dokumentirane dokaze u formi umjetničkih artefakata.

Kao gurua svojih šetnji Fokus grupa odabire Rousseaua, prolaze njegovim željenim rutama opisanim u petom poglavlju, zovu gošće, a razgovore o Rousseauovim instrukcijama prekidaju branjem bilja. Dokazi o šetnjama izložbeno su predočeni, dakle, herbarijem osušenih biljaka, od kojih svaka ima i svoju legendu, u koju, osim osnovnih podataka ulazi i zapisnik pritom vođenih razgovora. Ili poneke misli, autorske ili citirane, vezane za te trenutke. Ili pak neko filozofsko uputstvo dobrodošlo za posviješćivanje svijeta u kojem živimo.

Stranice herbarija su, posve nalik onima u prirodoslovnom muzeju, predstavljene na nekoliko većih postamenata pod staklom.

Osim njih, tu je i nekolicina uramljenih 'slika' manjeg formata u kojima su pojedine stranice, pretpostavljam Rousseauove knjige 'Sanjarije usamljenog šetača', gotovo posve prekrivene crnom bojom, ostavljajući vidljivom tek poneku rečenicu kao citat.

Projekt je očito ozbiljno zamišljen, nedvojbeno filozofski utemeljen, te dostojno galerijski prezentiran. Kao što je pozitivna i poruka što ju odašilje: 'bilje djeluje kao Verfremdungseffekt koji nas tjera da primijetimo svoju okolinu'.

Bez obzira što ne znam točan prijevod ove njemačke kovanice, čini mi se da sam sličnu poruku već negdje čuo. Ono što je, međutim, u ovome radu svakako novo, jest autorska prezentacija performativnih šetnji u formi herbarija, nadam se da se ne varam ako kažem da još niti jedan umjetnički projekt performativnost svoje šetnje nije potkrijepio herbarijem.

No, iako je taj koloplet filozofije i prirode, odnosno čovjeka i flore pedantno razrađen, sakupljanje biljaka uz usputne razgovore šetnju još uvijek ne čini performativnom. Ponavljanje Rousseauovih zadataka bi ju u taj umjetnički medij moglo unaprijediti, kada bi se autorskom platformom ponudio neki korak dalje od već predobro poznatih elementarnih postulata.  

S druge strane, uzimajući u obzir sklonost žirija prirodoslovnim motivima (1. nagrada 2015. za rad "Still Landscapes Series III", Katarine Ivanišin), Herbarij bi unatoč svemu mogao proći.

 

 

Irena Frantal

DE+/-KONSTRUKCIJA

instalacija

 

Kako sama kaže, primaran autoričin interes jest istraživanje koncepta knjige. Pritom očito ne misli na njen sadržaj, nego na njenu materičnost, gdje ona, kao predmet, počinje i završava. Njena je istraga započela samostalnom izložbom u Galeriji Quorum, gdje je predložila različite mogućnosti korica, uveza, listanja, formata i tako dalje. Jednom riječju, kakve bi sve forme knjiga mogla preuzeti. Bez obzira što je pritom i koristila tekst kao formalno narativnu dimenziju, te su poruke bile striktno deklarativne, reklo bi se, autoreferencijalne prirode, budući su kao sadržaj uzimale upravo knjigu, a još preciznije temu autoričine istrage knjige. Međutim, njihova se autereferncijalnost iscrpljivala na samodostatnosti, jer kao takve, one nisu iskoristive, ne mogu poslužiti kao bilo kakav model, ne propituju, dakle, koncept knjige, što bi značilo inovativan odgovor forme na specifičnost sadržaja, nego predstavljaju tek autoričine dosjetke na temu njena formata. No, dočim su te dosjetke izložbeno i funkcionirale kao instalativni artefakti, bez obzira na izostanak konceptualna razloga za istragu, i moguće je, dakle, bilo uvjeriti se u raznolikost autoričinih oblikovnih prijedloga, sada je ta istraga otišla u sasvim nepoznatom smjeru.

Zidna instalacija od raznog papira, kartona, ambalaža, šablona, tkanina itd, ni na koji se način ne može podvesti pod kategoriju istraživanja koncepta knjige. Osim dakako, ako se zid ne proglasi otvorenom stranicom,  galerija knjigom, umjetnost učiteljicom života i tako dalje.

Zbrda zdola povješani elementi svakako pripadaju sektoru papirnate konfekcije, bilo kao materijali bilo kao alati ili poluproizvodi, ali osim što prilično podsjećaju na zid u atelijeru grafičkog dizajnera, ni po čemu drugom ne upućuju da se ovdje radi o knjizi. Ti elementi nisu proizašli iz njene dekonstrukcije, niti bi se od njih bilo što moglo ponovo sastaviti.

To zapravo i nije baš sasvim točno, dakako da bi se iz ovoga nešto moglo konstruirati, kao što se to zapravo može i iz svega, kad bi postojalo načelo koje bi smislom opravdalo odabir i raspored elemenata. Bez te ključne pojedinosti, a bez obzira na pripadnost istom sirovinskom razredu, to i dalje ostaje tek gomila nečega što visi na zidu.

 

 

Darko Fritz

NOVI JUŽNI ZAGREB

film

 

Kombinacijom tehnološki posve različitih alata filmske proizvodnje predstavlja se panorama jednog dijela Novog Zagreba. Ti alati zapravo imaju ključnu ulogu u realizaciji narativa, što film, uzgred budi rečeno, smjesta svrstava u kategoriju eksperimentalnog. U ovom slučaju, međutim, višeslojnost vizualnog izraza, ostvarena arhivskim dokumentarnim snimkama, dijelovima autorskih ili igranih filmova, algoritamskom montažom ostvarenih 3D animacija, te snimkama napravljenim za ovu priliku, ima svoje uporište u osnovnoj ideji, a to je prikaz ishodišne situacije, procesa razvoja i recentne slike Novog južnog Zagreba, dakle njegov prostorno vremenski portret.

Veći dio filma preuzima ptičju perspektivu, a kadar polako linijski klizi nad odabranim lokacijama. Pritom se, u tom prolasku, događaju dinamične izmjene realnih snimaka, prošlih i sadašnjih, s 3D animacijama što prikazuju makete identičnih lokacija, dapače, iz iste perspektive, što na narativnoj razini omogućuje istodoban uvid u prošlost i sadašnjost. Istodobno, varijacije u 3D prikazu informiraju o razlici onoga što je urbanim planom zamišljeno i onoga što je izvedeno. Vrlo efikasna vizualna poredba, koja zapravo čini okosnicu filma,  ponajprije se, dakle, temelji na uspješnom baratanju raznim oblicima žive slike. Te se trenutne metamorfoze stvarnog u virtualno i natrag iskazuju kao temeljne poluge ideje, za koju bih rekao da ni u kojem drugom medijskom formatu ne bi mogla biti tako uspješno realizirana.

 

 

 

Martina Grlić

KOLEKTIVNI SNOVI

ulje na platnu

 

U svom statementu autorica kaže da ju zanima 'fenomen kolektivne identifikacije i zašto se ljudi najlakše poistovjećuju posredstvom loše glazbe, populističkih ideja, sportskih ili religijskih događanja'.

Ne bih rekao da je odgovor na to pitanje imalo upitan, ljudi to rade zato što imaju slične interese ili strasti, nego da je ono pogrešno postavljeno, naime, ljudi se lako poistovjećuju i posredstvom dobre glazbe, plemenitih ideja i protestnih marševa. Nije problem u kolektivnoj identifikaciji, nego u platformi na kojoj se ona događa. Osim toga, u čemu je problem ako indijanci plešu tam-tam oko vatre? Jednako tako nije problem kad se Barcelona grli i luduje nakon što Lionel zabije.

Dva velika, gotovo monokromna ulja platnu posve realistično prikazuju dvije grupe muškaraca koji slave, odnosno plešu. Pa što ako je razlog njihova veselja loša glazba ili pogodak u gostima?

Dakako, svi dobro znamo da autorica zapravo misli na razvoj kolektivne iracionalnosti što proizlazi iz primitivnih nagona, a rezultira agresijom.  Ali u tom je slučaju trebalo nešto drugo naslikati.

 

 

Igor Grubić

SPOMENIK

film

 

Prilično spori tempo filma nastoji prizvati osjećaj meditativnosti, raspoloženja koje pristaje na odsustvo narativne linije i prepušta se dojmljivim prizorima prirode u razna godišnja doba. Izvrsna fotografija pronalazi efektne i začudne rezultate suradnje meteorologije i prirode, posebice se to odnosi na maglovite dijelove filma, te vrlo rijetko prelazi u kič (eventualno istražujući kišne pejzaže).

Iako bismo tu kontemplativnu atmosferu mogli prispodobiti nekom drugom žanru, primjerice kratkim portretima prirode što su nekad ispunjavali pauze u televizijskom programu, ovih devet petminutnih dijelova filma kao sadržaj uzimaju devet spomenika NOB-u, te zajedno izgrađuju autorsku ideju čiji bi cilj mogao biti prijedlog svojevrsna pomirenja s prošlošću, prikaznim kroz pomirenje atributa te prošlosti i prirode kao sinonima vremena, odnosno trajnosti kao kategorije što ne obraža pažnju na prolazne intervencije ljudi. Upravo je s tom namjerom vjerojatno i koncipirana montaža, likovi pojedinih spomenika gotovo da su stopljeni sa svojim okolišem. Predlaganjem vizualne povezanosti između izabranih elemenata pejzaža i konstrukcije ili obličja u njega ugrađena pojedina spomenika, kao da se naglašava njihova komunikacija, nečujan dijalog što ga već desetljećima vode. Čak bi se reklo i da je izbor godišnjeg doba za pojedini portret također imao važnu ulogu, postavljajući se kao još jedan sugovornik u tom razgovoru. Razgovoru što neće sutra prestati, nego će mu svjedočiti i budući naraštaji, baš kao što i mi slušamo što pričaju drevni stećci.

Gledatelji koji ne preferiraju dinamične scene će uživati u njegovoj poetskoj intonaciji, a oni skloniji eksperimentalnoj formi, ostat će praznijih rukava.   

 

 

Pino Ivančić

MALI ČOVIK... JA ALI O'ČARANO KRUŽENJE

trokanalna video instalacija

 

Tri su plazme postavljene jedna prema drugoj, što posjetitelja prisiljava da uđe u njhov zamišljeni krug, a što opet korespondira s idejom kružnosti odnosno zatvorenosti.

Prvi je video dokumentarne prirode i prikazuje autora dok reže komade žičane ograde na istarskom dijelu granice sa Slovenijom. U drugom se radi o performansu za video, autor oko sebe vrti tu žicu spletenu u krug simulirajući igru hula - hop. Na trećoj plazmi su insekti u gro planu, a s vremena na vrijeme u kadar ulazi ljudska ruka i zgnječi pokojeg mrava.

No, dok je ausporedba malog čovjeka s mravom što ga sudbina nesmiljeno gnječi poprilično općenita i dobrano potrošena, igra hula hopa sa žicom iz ograde metaforički precizno portretira konkretan  kontekst. I to na nekoliko razina: krugom, kao simbolom neumitnosti, igrom, kao simbolom nezainteresiranosti, te konačno žicom, kao simbolom nasilja.

Kompilirajući asocijacije, proizlazi da Ivančić, dakako, ne može preuzeti odgovornost za zločin takvih razmjera, niti ga može ublažiti, ali ga može na svojoj koži ipak malčice osjetiti, a istodobno suočiti svijet, sastavljen od sve samih pojedinaca, s razinom njegove kolektivne indolencije.  

 

 

Duje Jurić

PASAŽ

ambijent

 

Jurićeva ambijentalna instalacija izvedenica je iz sveobuhvatnije izložbe "Nevidljiva prisutnost", što ju je 2015. godine imao u kući Richter. Tamo predstavljeni sustav bio je u čvrstoj relaciji s Richterovim idejama i postavio se kao argumentirani autorski odgovor, kako na pojedine Richterove radove, tako i na konktekst cjelokupna tamošnja izložbena prostora.

Doživljaj, naime, što ga ambijent proizvodi izazvan je zvukom, UV kratkovalnim svjetlom i fluorescentnim bojama. Uzduž bijelih zidova su gusto izvučene horizontalne bijele linije i vidljive su tek uporabom ultraljubičastog svjetla, što se pali i gasi u jednakim ritmičkim razmacima od jedne minute, s naglaskom na zvuk elektronske sklopke koja najavljuje promjenu.

Primjenjujući taj sustav na posve drugačije okolnosti, odabirući postojeći prolaz u muzejskom izložbenom  prostoru kao mjesto radnje, Jurić vrlo uspješno simulira koridor. Pa, dočim se u kući Richter ambijent doimao poput vizualne ilustracije uređaja za proizvodnju hologramske slike koja odlazi i iza uglova i komunicira sa svim dijelovima kuće, ovdje ne postoji nikakav dijalog, prostor određen dvama uzdužnim plohama praznih zidova, uključivanjem UV svjetla pretvara se u svoj plavi negativ proizvodeći doživljaj futurističkog podzemnog pasaža ili pak hodnika svemirskog broda. Glasan mehanički zvuk što najavljuje izmjenu svjetla, pak, priziva prisustvo nekakve apsolutne kontrole, primisao o transgalaktičkoj krstarici zamjenjuje osjećaj high tech zatvora, bijele pruge pod UV svjetlom postaju plave i podsjećaju na svemoćan 3D rentgen sposoban registrirati sve moguće podatke onoga koji prolazi njegovim predvorjem.

Dakle, sustav nastao temeljem želje za autorskim dijalogom, u novim okolnostima postaje hladno svevideće oko, čije je metronomsko uključivanje neka viša instanca odavno programirala s prividnom namjerom da bude na usluzi, no u takve je namjere neonskog limba teško ne posumnjati.

U ovom, dakle, izdanju Jurić autorski dijalog zamjenjuje univerzalnom stilizacijom stvarnosti, gdje negativ odaje mrežu povezanosti elemenata nevidljivih u pozitivu, čime upućuje na nevidljivu prisutnost sustava odgovornog za proizvodnju pozitiva. Uključivanjem uobičajena svjetla razotkrivanja nestaje, sredstvo identifikacije unutarnje povezanosti iščezava i vidljivim ostavlja bijele zidove koji su, međutim, u međuvremenu izgubili svoju bezazlenost.

 

 

Leo Kadele

KONGRES NA PUTU SVILE: IZMEĐU DRUGA MAOA I GOSPODINA BUDE

akrilik na platnu

 

Ovom ironičnom nazivu posve odgovara i ironična intonacija gustog i posve neprohodnog teksta statementa, što autor eksplicite i izražava: '... Skupljanje informacija ne dovodi do stabilnosti, već kolapsa u druge virtualne i fizičke ekrane, ekrane uma gledatelja i čitatelja ovog teksta.'

Ova rečenica posve točno oslikava doživljaj gledatelja slike kolažirane od raznih crteža i rukom ispisana teksta. Pa kao što u svijesti gledatelja smislene poveznice nestaje već pri pokušaju odgonetke naziva, a moguća je nit razumijevanja dodatno izrezuckana čitanjem statementa, tako je i mogućnost tumačenja slike poprilično onemogućena. U izostanku bilo kakve logične kompozicije, uz odabir elemenata predstavljenih kao da imaju nekakvo značenje, pri čemu bi se to značenje moglo dešifrirati poznavanjem jezika kojim govori samo autor, ispada kako su svi dijelovi ovog rada u ravnoteži, koju bih bio slobodan nazvati ravnoteža onemogućavanja posjetitelju da shvati o čemu je ovdje zapravo riječ.

Što autoru pruža sasvim solidnu platformu.

Pitam se, međutim, kakvo bi bilo obrazloženje žirija o uvrštenju slike na izložbu.

 

 

Tjaša Kalkan

DIJALOZI

serija fotografija

 

Fotografije prikazuju urbane situacije u čiju svakodnevicu intervenira autorica i različitim pozama ulazi u dijalog s nekim detaljima izabrana prostora. Teško je reći da li je pritom ušla i u dijalog sa slučajnim prolaznicima. No, iako to nigdje ne spominje, svakako jest ušla u dijalog s Tomom Gotovcem i njegovom slavnom akcijom "Trg Mašala Tita, volim te!", izvedenom prije dvadeset godina, a predstavljenom nedavno u Institutu za suvremenu umjetnost. Pa, iako su Kalkanine lokacije nedefinirane, u oba se slučaja radi o odnosu tijela i konkretna prostora - oboje stoje, sjede, leže...  No, za razliku od Gotovca koji lokaciju odabire kao mjesto bitno u formativnom periodu njegova djetinjstva, a slijedom imena na leđima izvedbena kombinezona - Howard Hawks, akciju se može smatrati '... Gotovčevom posvetom osobi za koju je govorio da je veliki režiser i glumac u filmskom projektu, jer poznato je, i Tito i Gotovac dijelili su veliku strast prema holivudskom filmu'*, smisao Tjašine akcije jest '...stvaranje potencijalnih dijaloga između tijela i prostora kako bih izvrnula ustaljene načine poimanja i upotrebe tijela.' Razlika je, dakle, u tome što se autorica tijelom ne prilagođava određenim elementima urbaniteta, nego neuobičajenim pozama s obzirom na činjenicu prostora, odnosno njegove konkretne uloge, nastoji isprovocirati reakciju.

Ne obazirući se pretjerano na činjenicu kako su ti ustaljeni načini već mnogo puta autorskim akcijama pokušani biti izvrnuti, kao ni na činjenicu da moguće i nije znala s kime ulazi u autorski dijalog, ipak ostaje pitanje zbog čega nije fotografije stavila u niz, nego ih razbacala po zidu.

Jedino bi objašnjenje moglo biti kako je takvim postavom željela izvrnuti ustaljene načine konzumiranja serije fotografija.

_______________

* Culturenet.hr, 06.02.2017.

 

 

Luka Kedžo

E. A. T. 2017

instalacija

 

Instalacija se sastoji od stola, stolice, stilizirane police i niza manjih, po njima raspoređenih predmeta. Iz tekstualna objašnjenja saznajemo da bi predmeti, barem oni na stolu, trebali sugerirati jelo. Ta sugestija, međutim, nije i potkrijepljena njihovim izgledom, osim što se nalaze na stolu, ni na koji drugi način ne izgledaju kao nešto jestivo. Ti raznobojni amorfni oblici prije podsjećaju na ostatke dječje radionice kojoj su raspolaganju, osim plastelina, bile još i kojekave druge sirovine.

Naziv instalacije također sugerira jelo. Kao što je i očito da se radi o inicijalima. No, budući ne znamo ostatak riječi, kojih bi ovi inicijali trebali predstavljati šifru, pravo značenje ostaje sakriveno i jedino je moguće zaključiti kako je u pitanju aluzija na poplavu korištenja kratica kojom današnjica obiluje, nešto kao parodija univerzalnog suvremenog esperanta. Dovodeći to u vezu s predmetima na stolu što bi trebali podsjećati na jestvine, a zapravo izgledaju kao otpaci, poruka bi bila da je smeće na jelovniku u 2017. godini.

Na takav zaključak upućuje i autor u svom statementu: '... preporučeni nazivi predmeta  uvode osjećaj scene i postojanja određenih socijalnih odnosa na sceni...'  

Osim što uopće nije jasno čime su, kako i kada bili preporučeni nazivi tih predmeta, jednako je proizvoljno ilustriran i socijalni kontekst. Očito je bilo važno na neki ga način spomenuti, postaviti optiku čitanja koja samim spominjanjem 'socijalnog' u startu eliminira prigovor o nepreciznosti instalativna odgovora na univerzalnu činjenicu siromaštva.

Takav prigovor autor djelomično i anticipira na završetku statementa govoreći kako 'takvo  kombiniranje, slaganje i preslagivanje samo po sebi dovodi do rastrojena pogleda blažene sumnjičavosti i vizualnog nepovjerenja koje instalacija u cijelosti priziva. Sretno!'

Ova bi se posljednja riječ mogla protumačiti kao crnohumorna identifikacija vremena u koje se ulazi.

No, jednako se tako oslanja i na platformu na kojoj su izjednačena opća mjesta pesimističkih prognoza i njegova autorska interpretacija istih, pri čemu bi za dolazak na tu platformu nužno bilo uložiti sav napor, a pritom imati i sreće. Međutim, zaželiti nekome sreću pri dešifriranju vlastitih misaonih puteva zvuči pomalo neumjesno, zato što ispada da autor svoj rad postavlja na pijedestal, odnosno u prostor u kojeg se rijetko sretnik može probiti ne bi li shvatio svu složenost njegove kompleksne namjere. A ukoliko je nije shvatio, to više nije autorov problem.

No, ako iza inicijala u naslovu nema nikakva šifrirana značenjskog odgovora, ako predmeti ni s čime, osim deklarativno, ne sugeriraju razlog svog postojanja u instalaciji koja iz tog razloga i izaziva vizualno nepovjerenje, pitanje je koja je to namjera? I zašto instalacija uopće postoji?

Uzimajući, pak, u obzir kako su slične Kedžine instalacije gotovo standardan sudionik, kako TH nagrade, tako i drugih prestižnih nagrada, ispada kako ja nažalost nisam imao sreće.

Odnosno da srećom postoji netko, up there, who understands him much better.

 

 

Alem Korkut

IGRAČKA

interaktivna instalacija

 

Stol ili možda preciznije konzola, budući najveći dio njene površine zauzima pomična platforma s priručnim komandama, svoju funkciju ostvaruje tek aktivnim sudjelovanjem posjetitelja.

Na platformu dolazi prazan bijeli papir, a sa strane je i dvanaest posudica s raznim bojama i kapaljkama.

Ideja je nakapati željene boje na papir, te s dvije ručice pomicati (posredstvom elektromotora) platformu gore dolje po vodoravnoj i okomitoj osi do cca 45%. Na taj se način kapljice boje izlijevaju u linije, čime se proizvodi crtež. Dakako, uglavnom apstraktne forme, iako bi se vještiji manipulator u upravljanju ručicama mogao domoći i kakva figurativna prikaza.

Ova je 'igračka' inspirirana Richterovim gravitacijskim crtežima, što ih je izvodio osamdesetih godina. U popratnom se tekstu kaže kako Richter to nije smatrao 'ozbiljnim poslom koji bi mogao izazvati ozbiljan interes i ozbiljnu pozornost', međutim, interpretirajući ga, Korkut smatra kako je upravo 'ludički karakter rezultirao brojnim invencijama u arhitekturi i umjetnosti', i ovim radom odaje počast, po njegovu mišljenju, 'ključnoj Richterovoj osobini - sposobnosti igranja'.

No, bez obzira na nedvojbenost forme hommagea, ovaj rad proizlazi iz nekih, već ranije predstavljenih, Korkutovih interesnih sfera, što bi ih se moglo podnasloviti kao proizvodnja dvodimenzionalnih struktura posredstvom uključenja treće dimenzije u proces. To se, dakle, jednako odnosi na "Stroj za demokratizaciju crteža" (2012.) - desetak obješenih flomastera što ih je pomoću eletromotora moguće pomicati lijevo-desno i gore-dolje, kao i na rad "Vibrocrteži" gdje je nekoliko pamučnih kuglica natopljenih tušem stavljeno na papirnatu površinu koja vibrira i pomiče te kuglice, koje onda za sobom ostavljaju trag. Ali, jednako i na video radove predstavljene na izložbi "Pereidolija" (Galerija Angel, 2016.), gdje je preko video snimaka određena sadržaja u pokretu naknadnom intervencijom izvučena linija koja prati kretanje tog sadržaja, te tako proizvodi linijski crtež.

Pa bi se moglo zaključiti kako je predložena, ludička dimenzija 'Igračke', naglašena nužnošću participacije publike, tek jedan, reklo bi se, formalni čimbenik rada, koji svoje mjesto u Korkutovom nizu osvaja ponajprije skulptorskim (odnosno trodimenzionalnim) razmišljanjem o mogućnostima proizvodnje linije.

 

 

Daniel Kovač

MARINA, ŠIŠ I SIMKE

multimedijalna instalacija

 

Rad bismo mogli proglasiti svojevsnom memorabilijom koja evocira pojedine trenutke druženja s  ljudima što ih više nema. Marina Viculin, Željko Zorica Šiš i Simo Mraović bijahu autorovi prijatelji, no, sudeći po zapisima na tabletu kao dijelu instalacije, oni su imali i važnu ulogu u njegovu autorskom oblikovanju. Zapisi evociraju situacije što su u autorovu sjećanju ostale precizno zabilježene, te je i logično da ih naziva slikama. Svaku od slika čini nekoliko šturih natuknica iz kojih saznajemo okolnosti njihovih druženja, ali i osjećaje i impresije što ih je autor tada imao, pa se može reći kako istodobno predstavljaju karakteristične osobnosti Marine, Šiša i Simkea (možda se to samo meni tako čini, budući sam ih dobro poznavao), no također i Daniela.

Na usporediv je način sačinjena i skulptura, kao drugi dio instalacije. Uvećani portreti autorovih pokojnih prijatelja 'izrezani su ih krhkih forex ploča, svedeni na obrisnu liniju, potom razlomljeni do neprepoznatljivosti i kako takvi ponovo uobličeni u skulpturu igračke medvjedića'.

Skulptura u koju su uključeni njegovi prijatelji, ali i on sam kao njen proizvoditelj, simbolizira oblik zajedništva kojem svjedočimo putem izabranih fragmenata njihovih tjelesnih i duhovnih karakteristika.

 

 

Denis Krašković

NIŠTA ME NE MOŽE IZNENADITI

video

 

Crno bijeli film prikazuje autora u akciji pejzažnog slikarstva. Njegovu koncentraciju, potrebnu za prijenos brezove šume putem boja i kista na slikarsko platno, prekida nogometna lopta što svako toliko dolijeće u kadar, te pogađa ili njega ili sliku. Slikar, međutim, stoički podnosi te upade i ne dozvoljava da lopta prekine slikanje. Dapače, stiče se dojam da ga to uopće ne uznemirava, lopta se odbija od njega, ništa ne može poremetiti stvaralački čin. Čak niti slika, kao njegov sadržaj, nimalo ne trpi od udaraca.

Ovaj čaplinovski geg svojevrsna je autokarikatura, budući je iz sadržaja slike jasno da slikar prilično nevješto preslikava prirodu, što upitnim čini jednako motivaciju kao i sposobnost za njenu realizaciju, proizvodeći dojam kako je tek njemu samome važno to što radi.

Drugim riječima, kako sam sebe vidi.

Osim toga, karikirana je i pretpostavka kako ga drugi vide, prizivajući klasičan prizor slikara dok šeće prirodom sa štafelajom pod rukom tražeći pogodno mjesto. A nakon što ga je pronašao, svjestan je kako na njega ne može polagati veća prava od onih što tu igraju nogomet.

I konačno, skiciran je i kontekst, umjetnik nije izoliran od društva, iako se čini kako to društvo nema nikakva interesa za njegovu djelatnost. Navikao na takvo okruženje, umjetnik se pomirio s izostankom interesa, dapače, spreman je na sve moguće udarce kojima društvo iskazuje svoj neinteres.

 

 

Darko Masnec

MAKH

videoigra

 

Ovim radom autor nastoji otvoriti pitanje videoigre kao umjetničke forme. Ostavljajući kontekst igre u kojoj igrač uspješnim potezima osvaja prostor i poene, ulazeći neprestano u nove i nove okolnosti, ovdje su te okolnosti likovne prirode i '... estetski se nastavljaju na apstraktnu likovnost modernizma'. No, nažalost, budući nisam vičan tom igranju i nisam u stanju napraviti uspješne poteze, ne uspijevam se pomaći s početne točke i nedostupnim mi ostaje proces istraživanja predstavljenog likovnog prostora. A kako autor kaže da 'cilj igre postaje sporedan u odnosu na proces istraživanja', nisam u stanju okvalificirati kvalitetu tog procesa.

 

 

Ines Matijević Cakić

PORTRET S KOSOM

crtež kosom na tkanini

 

Portret prikazuje autoričinu kći, a izveden je kosom odrezanom prilikom njena prva šišanja.

Motiv doma, predstavljen u njenim ranijim radovim crnobijelim crtežima većeg formata, prerastao je, slijedom razvoja okolnosti, konkretno njenom trudnoćom, u motiv obitelji, također realiziran prozračnim crnobijelim crtežima, da bi, nakon kćerina rođenja, tematski prostor mogli označiti kao prostor intimna doživljavanja i razmišljanja o raznim dimenzijama odnosa majke i kćeri, i to iz prvog lica, što će reči, aktivna sudjelovanja u razvoju tog odnosa.

Nastavak osobne priče nastavljen je i usporedivim izvedbenim konkretizacijama, diskretnim tamnim linijama u prevladavajućoj bjelini podloge.

Označavanje bitne etape kćerina odrastanja proizvodnjom memorabilije, čime se zapravo označava nepovratno prošao period djetetova odrastanja, kao sredstvom se koristeći upravo materijalnim simbolom te prekretnice, prestaje biti tek autoričin intiman zapis i postaje univerzalan pozdrav s bićem kojeg više nema. Bićem što je istodobno ugrađeno i u ovaj portret i u biće koje se nastavlja razvijati i mijenjati. Kao što se neosjetno mijenja i odnos između njega i majke, odnosno roditelja. Konkretna manifestacija te promjene ne označava tek jednu od niza životnih prekretnica, u ovom slučaju simbolom što označava ženskost, nego i mogućnost zadržavanja, odnosno naglašavanja nužnosti upisa određena doba u sjećanje.

Slike koju će budućnost proglasiti još dragocjenijom.

 

 

Nadija Mustapić

VOLIM LI SVOJ POSAO?

dvokanalna video instalacija

 

Dvije osobe približno iste dobi u dvije, poprilično različite, zemlje bave se istim poslom. To je zanimanje profesionalna varioca, zemlje su Finska i Hrvatska, a osobe su žene u srednjim pedesetim godinama. Osim toga, niti jedna niti druga ne rade to oduvijek, nego tek unazad nekoliko godina. Takva tematska poslastica adekvatno je i filmski obrađena - uglavnom se čuju njihovi glasovi u off-u, projekciona je ploha podijeljena u dva dijela, u jednom je slika što ih portretira u njihovu svakodnevnom poslu, a u drugom je prijevod toga što govore, finkinja tečno engleski, a hrvatica hrvatski. Obje nam donose svoje životne priče, odnosno kako je došlo do toga da postanu variteljice, no, većina teksta predstavlja specifičnosti tog posla, njegove tehničke pojedinosti, odnos prema opremi, tjelesnom opterećenju, temeljnoj činjenici kako se radi o dominantno 'muškom' zanimanju... Njihove se replike nadovezuju, Finkinja i Hrvatica naizmjenično iznose svoja iskustva o pojedinim tematskim cjelinama. Osim u poslovnom okruženju gdje ih vidimo u radničkim kombinezonima, opremljene varilačkim potrepštinama, autorica ih predstavlja i u njihovoj kućnoj atmosferi, one su u 'civilu' i pričaju o drugim dimenzijama svojih života.

U dijelovima filma gdje nema glasa u off-u, podijeljeni ih kadar paralelno prikazuje, pri čemu treba spomenuti kako se pri snimanju obratila pažnja na fascinantan varilački okoliš, a montažom se na likovnoj razini postigla vizualna usaglašenost, posredstvom korištenja istih kadrova na slične prizore, kao i dinamičnim međuodnosom na gotovo suprotstavljene situacije.

Stoga treba reći kako su u potpunosti iskorištene mogućnosti splitscreen-a - na slikovnoj razini baratanjem vizualnih elemenata, a na onoj narativnoj kombinacijom teksta i slike, dočim se između redova, izmjenama govornog jezika i onog u titlu, pojavljuje i akcent na njihove različite nacionalnosti, za što je splitscreen upravo idealan projekcioni format.

U svojim se iskazima niti jedna niti druga uopće ne žale, stoga bi se reklo da vole taj posao, koji, kao i svaki drugi, ima svojih poteškoća, no one ni s čime ne izražavaju nezadovoljstvo, ne izražavaju dojam da ih je sudbina oštetila namijenivši im tako teško breme. 

U svom se svjedočanstvu autorica postavlja neutralno, ali to ne znači da izostaje prisnost, nužna za predstavljanje osobnih, dapače, intimnih portreta, nego ponajprije s obzirom na izostanak bilo kakva prigovora ili osude ili kakva tendenciozna usmjerenja na kritiku političkog ili socijalnog konteksta. Striktno usmjerena na primjereno predstavljanje materijala, gledateljima prepušta donošenje zaključaka.

 

 

Dan Oki

RAZINA S ONE STRANE

video instalacija, HD, boja, bez zvuka, 11'

 

Gledajući u cjelini, jedini problem s ovim radom jest njegova, po mom mišljenju, pogrešna legenda, ne vidim, naime, u čemu se sastoji instalativnost. Međutim, dio što informira o izostanku zvuka već zaslužuje komplimente, zato što taj izostanak u prezentaciji videa igra aktivnu ulogu s obzirom na doživljaj sadržaja, pa i na njegovu interpretaciju.

Video, kako saznajemo snimljen na otoku Koh Samui u Tajlandu, polazi od svojevrsna vizualna fenomena, očito dobivena nekakvim teleobjektivom, fenomena kojeg su čimbenici dvije površine iste vode, odnosno mora. Pa se tako u gornjem dijelu kadra pojavljuju vrlo impresivni valovi, dočim je u donjem dijelu površina sasvim mirna. Između tih dviju jednako plavosivih vodâ je relativno uzak horizontalan prostor čvrstog materijala, nekakav betonski zidić na kojeg su u dva reda naslagane velike vreće. Shvaćamo da je ovo dolje zapravo bazen. Pojavom protagonista, ta se tri horizontalna plana multipliciraju. Naime, između zida s vrećama i ogromnih valova u kadar ulazi kupačica, pa s obzirom na njeno ponašanje postaje očito kako ona nije ugrožena tim valovima te, iako snimak sugerira drugačije - da će ju oni preplaviti, da je tu još jedan horizontalan plan, vjerojatno obale, koju zbog vreća s pijeskom ne vidimo, koji joj, dakle, omogućuje nesmetan boravak.

Nadalje, sredinom kadra, dakako horizontalnom, u jednom trenutku prođe muškarac, sugerirajući kako se iza tih vreća nalazi i nekakav prolaz, most, mol ili što slično, označavajući time i peti plan.

Na razini kadra, međutim, postoji i onaj šesti, određen prolaskom kupača njegovim sasvim donjim dijelom, što će reći, bazenom. Narativni dodatak, iskorišten kao platforma svojevrsne komunikacije između sadržaja slike i njena vizualna, kamermanska tretmana, jest i naknadna pojava tog istog kupača u drugom planu (gledajući odozgo prema dolje), dok se približava ženi koju ne uznemiruju valovi.

Pa dočim se na narativnoj razini neprestano nešto događa, tehnika snimanja kao i pozicija snimatelja, dakako nepomična, proizvodi dojam spomenuta fenomena temeljena ponajprije na brojnim planovima koje sadržaj proglašava odvojenima, iako cijela slika govori suprotno.

Iako bez ikakve naknadne intervencije, dapače snimljena u jednom kadru, dakle, reklo bi se posve dokumentarna, film bih ipak proglasio eksperimentalnim, zato što uspješno manipulira doživljajem gledatelja, u autentičnom prizoru pronalazeći podlogu za efikasno razdvajanje njegovih izgradbenih elemenata, odnosno gotovo paradigmatsku analizu tretmana slike ili mogućnosti kadra.

Kad bi taj film bio prikazan u kinu, a ne u okviru skupne izložbe koja vrvi raznim zvucima, do izražaja bi došla i konceptualna odluka o eliminaciji zvuka. Ti veliki valovi zacijelo su i glasni, isključivši im ton, buka nije nestala, nego smo je mi, gledatelji, svjesni, iako je ne čujemo. U tišini promatrati njihovu nedvojbenu halabuku priziva osjećaj udaljenosti, sugerira kako nas to ne ugrožava, dapače uopće i ne tiče, što je u relaciji s temeljnom idejom videa, a to je činjenica poplave i tanke, krhke granice koja nas od toga čuva, kao i svojevrsna zajednička doživljaja kako nas se globalno dizanje površine mora zapravo i ne tiče osobno.

 

 

Neven Petrović

BRANDSCAPES

site-specific instalacija na medijskoj fasadi

 

U smislu sadržaja na trodjelnoj medijskoj fasadi MSU-a emitiraju se plohe boja. Te plohe ilustriraju vizualnu zaglušenost brojnim komercijalnim brandovima što nas sa svih strana bombardiraju. Autor eliminira sadržaj tih logotipova ostavljajući dominatnom jedino boju. Na vizualnoj razini to svakako postaje dojmljiva intervencija, građani će povezati plohe boje s likovnom umjetnošću i podsjetiti se da je unutra muzej. Takvu bi se elementarnu identifikaciju u okolnostima dominacije komercijalna branda nad duhovnim bićem umjetnosti na urbanoj razini i moglo proglasiti dobrodošlom, no ovako ipak ispada da se taj obračun odvija na platformi što ju je umjetničko biće odavno preraslo i zahtijeva konkretnije autorske objave iste istine.

 

 

Marija Plečko i Petra Orbanić

TEBI, O NAMA

kombinirana tehnika

 

Znatan komad galerijskog zida mozaično je ispunjen velikim brojem papira, pretežno A4 formata, na kojima je ili tekst ispisan rukom ili crteži učinjeni tušem. Ima i onih što kombiniraju obje 'tehnike'. Sadržajna potka jest činjenica kako temelj suradnje dviju autorica proizlazi iz prijateljstva i zajedničke fascinacije prirodom. Autorice dalje navode kako predstavljeni radovi nisu tek puka materija i faktografija, nego su to geste, sjećanja i želje. Dakako, za njih, koje su aktivni subjekti vlastitih priča.

Pročitavši nekoliko odlomaka te priče, ne nalazim u njima literarne atribute nužne za predstavljanje takva teksta, kao što niti crteži ne uspijevaju postići neku konkretnu izražajnu osebujnost, nego ostaju tek crtarije. Slijedom toga i cjelokupna površina zauzeta zida ostaje tek rasprostra osobna bilježnica, zacijelo važna njenim, poetskim maštanjim sklonim, ispisateljicama, no prijateljstvo i fascinacija prirodom, bez nužne autorske interpretacije, nije dovoljno za izgradnju kakve konceptualne platforme, niti je u stanju posjetitelju uputiti intimnu poruku što bi se na bilo koji način mogla protumačiti i univerzalnom.

 

 

Renata Poljak

PARTENZA

video instalacija

 

Na početku bih tek uzgred spomenuo kako ponovo, kao i u slučaju Dana Okija, ne razumijem što je u projekciji ovog videa instalativno. Osim te nedoumice, ništa drugo ne povezuje ta dva filma, dapače, po brojnim su kategorijama sasvim suprotstavljeni.

Pa dok je u "Razini s one strane" u pitanju jedan kadar, čije je filmske atribute autor prepoznao i očito sam snimio, "Partenza" se može pohvaliti zavidno visokom produkcijom. Savršeno kolorirani 'crnobijeli' dijelovi govore o izvrsnoj postprodukciji, pažljivo odabrane perspektive rezultiraju efektnim kadrovima koji pak uspješno naglašavaju narativnu liniju i ovaj film, što bi ga se moglo okarakterizirati kao kratki igrani s nadrealnim elementima, dovode na visoku vizualnu razinu.

Narativ priziva prošlost otoka, po Zlatnom ratu prepoznajemo Brač, kad su muškarci odlazili u svijet a žene čekale njihov povratak. Sama ta činjenica, bez obzira što joj je u podlozi istiniti događaj, naime i autoričina baka je čekala svog mornara koji se nije vratio, poprilično je nedostatna za ovako raskošnu interpretaciju. Dapače, stiče se dojam kako vizualna stilizacija ne ilustrira postojeći narativ, nego postaje sama sebi svrhom, te na taj način, tendenciozno potencirajući dramu, zapravo proizvodi patetičan rezultat. Promovirajući interpretacijske mogućnosti, film kao da postaje dio reklamne kampanje koja se umjesto na autentičnost oslanja na proračunati efekt, uslijed čega pobuđuje dojam artificijelnosti. S druge strane, doslovnost narativa kao da nas želi uvjeriti u istinitost priče, primjerice jedna od žena što u sedamdeset posto filma zure u prazno more, je i trudna. Da ne bi bilo zabune, ona svoj trbuh pridržava rukama, neprestano ga nosi, kao da njegovom konrektnom težinom želi naglasiti težinu zajedničke tragedije.

U nekoliko se scena pojavljuju i dva muškarca, oni jesu stari, možda im je dob onemogućila odlazak ili su iz nekih svojih razloga odlučili ne otići, no njihovo bi prisustvo na razini narativa ipak valjalo i konkretizirati. Bez obzira na njih dvojicu, velikom većinom kadrova dominiraju otočanke. Odjevene u crno (komplimenti kostimografkinji) one dolaze ili odlaze ili stoje na obali. Iz grupe se izdvaja prekrasna djevojka, po svemu sudeći predstavljajući lik autoričine bake, osamljuje se, sve dok na koncu njeno ufanje sasvim ne poklope crni valovi.

 

Završetak filma, što bismo ga mogli nazvati i epilogom, iz crnobijelog - što dakle označava prošlost, prelazi u kolor, u današnjicu, pa slijedom toga u narativ uvodi i suvremene svjetske probleme, što se na taj način filmski nastavljaju na one lokalno povijesne. Crni valovi postaju plavi, no i dalje predstavljaju grobnicu. Šareni komadi odjeće što plutaju pod površinom fenomenalno su snimljeni. Dapače, već potonuli na dno, lelujajući pod utjecajem morskih struja, ti komadi odjeće vjerno asociraju na porijeklo njihovih nositelja.

 

 

Viktor Popović

BEZ NAZIVA (ARHIV ST3)

instalacija

 

Rad se nastavlja na Popovićevu, sad bismo to već mogli reći, seriju koja tematsko ishodište pronalazi u arhitekturi i urbanističkom riješenju iz 1960-tih, dijela grada pod nazivom Split 3, u kojem je autor i odrastao. Nakon baratanja s fotografijama originalnih maketa iz tog doba, maketa iz kojih postaje jasno kako je taj projekt tek djelomično i izveden, ispred kojih je tankim grafitnim štapićima konstruirao forme izometrijskog prikaza što naglašavaju konstruktivističke korijene modernizma, sada ulazi u interijer. Instalaciju ostvaruje tako što ispred povećane fotografije (300 x 340 cm) bolničkog hodnika postavlja konstrukciju od neonskih cijevi što formom i dalje odgovara spomenutom modernističkom izrazu. Pa dok su ranije, na maketnom prikazu ulica i trgova te intervencije bile diskretne, tek jedva vidljive, ulazeći sada unutra, u bolnički hodnik, neonske se cijevi, inače karakteristično izvedbeno sredstvo Popovićevih ranijih radova, nameću kao dominantan, smjesta uočljiv elemenat ove instalacije. Na taj način, izoliravši jedan detalj, autor pronalazi novu i aktivnu mogućnost razvoja serije, kako na tematskoj, tako i na oblikovnoj razni. Ishodišnu tendenciju, a to je komunikacija između 'osobne i društvene memorije u odnosu na naslijeđe modernizma', uspijeva argumentirati naglašavanjem i osobnog i društvenog aspekta, ulazi takoreći u pore tih sjećanja, dočim izvedbom, koja posve odgovara sadržajnom ulazu, u kombinaciji fotografije, kao povijesnog predloška i neonskih cijevi, kao osobne identifikacije, pronalazi instalativni format što bi se mogao pokazati kao vrlo djelatnim i u budućnosti, u nastavku istrage ST3 arhive.

 

 

Jasenko Rasol

DISTOPIJA

digitalna pigmentna fotografija

 

Sedam fotografija većeg formata (100 x 150 cm) prikazuju detalje nekad najluksuznijeg hotelskog naselja Haludovo, a danas potpuno devastiranog. Iako je sličnih situacija napretek, te iako autorska svjedočantsva konkretnih distopija već dugo u nama proizvode nemoćan bijes, Haludovo je, svojim nekadašnjim značajem, u srazu s informacijom o njegovu današnjem izgledu, vjerojatno najintenzivniji primjer.

Sklonost registraciji apsurdna ponašanja urbaniteta pogodna za fotografsku istragu, Rasol je najavio još 2010.  fotomonografijom "Zimski vrtovi". No, dok tamo betonske mamutice igraju ulogu pozadine sklepanim, improviziranim vrtnim instalacijama, sada se mijenja optika, vrtovi nisu krhke oaze u neustavljivom napredovanju stambenih masa, nego je priroda ta koja agresivno osvaja rezultat graditeljskog umijeća. Odnosno ono što je od njega, nakon tranzicijsko privatizacijska granatiranja, preostalo. Rasol šeće nekadašnjim raskošnim interijerima i terasama donoseći dokaze kojima puni arhivu formalno još nepostojeće, ali brojnošću sadržaja više nego opravdane, kategorije turističke arheologije. Portretiranje procesa u kojem džungla polako osvaja plesne podije i nekad ostakljene paviljone luksuzna privremena boravišta može podsjetiti na prizore drevnih gradova što ih otkriva njaslavniji filmski arheolog. Identični su i motivi - potraga za blagom što ga građevine sakrivaju. Pa, nažalost, baš kao što i u filmskim iluzijama ta mjesta na kraju obično propadnu u zemlju, ispada da će sličnu sudbinu na kraju iskusiti i Haludovo.

 

Igor Ruf

FRIZERSKI SALON ZA BRDO

multimedijalna instalacija

 

Opširniji tekst o tom radu moguće je pročitati u knjizi "Osvojena područja - volumen 4" na stranici 36.

Ili na: http://dossier16.petikat.com/dossier/13/16/frizerski-salon-za-brdo

 

 

Davor Sanvincenti

NEDEFINIRANA DIVLJINA

multimedijalna instalacija

 

Predstavljeni je rad dio izložbe "Traversing the Wilderness of Time and Media", održane 2015. u Malom salonu u Rijeci, osvrt na tu izložbu može se pročitati u knjizi "Osvojena područja - volumen 3" na stranici 186.

Ili na: http://dossier15.petikat.com/dossier/56/16/traversing-the-wilderness-of-time-and-media

 

 

 

Lana Stojičević

PARCELA

instalacija

 

Dijelovi instalacije su jedna slika i jedan objekt. Slika je učinjena tehnikom digitalne grafike, a objekt je sastavljen od šest maketa građevina koje bojom i izgledom podsjećaju na asortiman dućana dječjih igračaka. Asortimana što pretpostavlja kako djeca preferiraju intenzivne boje i arhitekturu u kojoj smjesta prepoznaju stanište za svoje lutke. Makete kuća su postavljene vrlo blizu jedna drugoj, kao da u izlogu nije bilo mjesta, dapače, gornjim katovima i balkonima ulaze jedna drugoj u fizički prostor.

Slika na zidu preuzima snažne fasadne kolore, također se predstavljajući kao adekevatna dekoracija dječje sobe. No, iako se bojama poslušno svrstava u dječji dekor, sadržajem nimalo ne odgovara spektru dječjeg interesa. No, njena kompozicija, međutim, odgovara doživljaju nasumične i silovane nagomilanosti sastava izložena objekta - preuzimajući ptičju perspektivu vidimo gusto zbijene kuće, raspoređene bez ikakva reda u posvemašnjem odsustvu bilo kakva organizirana urbaniteta.

I shvaćamo kako, nažalost ne svjedočimo uvredljivom, kičastom podilaženju dječjem ukusu, nego preslici vrlo, vrlo realne situacije. Žuti, ružičasti, zeleni i slično obojani troetažni ili četveroetažni poludvorci, što svojim izgledom vrijeđaju oko i žaloste dušu, a svojim širenjem na tuđi teren iskazuju odsustvo elementarne, čak i ne pristojnosti, nego bilo kakve mogućnosti za suvisli suživot, oslanjajući se pritom isključivo na snagu jačega, svjesni kako iznad te njihove snage ne postoji nikakva viša, recimo državna sila, odavno dominiraju našim prostorima, a ponajvećma obalom.

Pa kao što sadržaj instalacije vjerno oslikava izvitoperenu stvarnost, tako i naslov metaforički izražava posvemašnju ilegalnost, nepristajanje na činjenicu tuđeg teritorija, ukoliko se taj teritorij nalazi na mjestu na kojem bi osvajatelj mogao imati svoj interes. Pa tako, malo pomalo svi postaju osvajači, prospekt je načičkan osvojenim komadima tuđih parcela.

 

 

Borko Vukosav

UMIRUĆE

fotografije

 

Fotografska se instalacija sastoji od analognih fotografija, inkjet printa, arhivskog papira i samoljepive fototapete i u mozaičnom se postavu doima kao jedinstvena cjelina. Takva, konceptualna, odluka o tretmanu fotografija opravdana je njihovim sadržajem: odumiranjem lokalnih palmi uslijed njihove neotpornosti na štetočine i crve iz egzotičnih krajeva, što dolaze zajedno s takozvanim 'uvoznim' palmama, porijeklom iz Kine. Povećani fototapetni prikazi sasušenih mediteranskih divova izrešetani su manjim formatima, koji prikazuju njihove prekooceanske egzekutore, što ih je težnja za brzom zaradom dovela da glume autentičnost u turističkoj instant ponudi.

Stoga, bez obzira što fotografije ne odlikuje niti jedna od takozvanih 'fotografskih' kvaliteta, nego se radi tek o dokumentacijama sadržaja, upravo se postavom i otklanja pitanje vrijednosnih kriterija, a predočeni narativ - informativnost o razmjerima ekološke katastrofe - postavlja u prvi plan.

 

Vlasta Žanić

INFLATUS MOBILUS

objekt

 

Tekst o tom objektu, kao sadržaju autoričine samostalne izložbe u Galeriji Vladimir Bužančić, može se pročitati u "Osvojenim područjima - volumen 4", na stranici 181.

ili na: http://dossier16.petikat.com/dossier/50/16/inflatus-mobilus