59. Nevidljivi pomagač

"Imam dvotarifno brojilo. Sjedim u tišini. Čekam da dođe deset sati i da brojač za struju napravi klik, a strelica se okrene prema dolje, znak da ide jeftina. Uključujem sve mašine i aparate, u pećnici pečem što sam ujutro uhvatio, ostatak intenzivno zamrzavam. Svijetle žarulje, pune se baterije, premotavaju kazete. Crveni se centrala od napona. U kupaonici centrifuga nemilosrdno razbacuje veš po uglovima svog unutarnjeg bubnja. Kroz gumenu cijev u metalnu kadu curkaju ostaci njihovih prljavština. Na kraju, unutra će ostati samo materijal. Platno ili već što je. Bez ičega. To je to, život nikoga ne mazi, svaki veš na svoj prašak dođe.

A u kuhinji se situacija s mravima zaoštrila. Dapače, nakon svakog mog pokušaja njih je sve više. Dolaze na Pips kao na čips. Ima to svojih pluseva, poslije ručka ne treba ništa spremati, oni sve počiste, samo isplahnem tanjur. Ipak, ne predajem se, to je rat do posljednjeg civila. Umjesto psa ili mačke nabavljam mravojeda. Panika u smočnici. Stvar hoda, pobjeda je moja, poslije podne nijednog nema. Kao i uvijek, pobjeda traje jedan dan. Onda mravi mijenjaju strategiju, uvode kamikaze, ima ih bezbroj. Prežderani mravojed spava, a poslušne ga regimente iznose na autocestu.

Mravi ne idu za konačnom pobjedom, zato što znaju da bez mene nema hrane za njih. Zato mi nikad ne diraju sir i večernju grah salatu. Kraljica je lukava, zna da je pobjeda činjenica banalna i da ne treba ići naprijed da bi se dobilo više, nego beskompromisno braniti svoju liniju."

 

Prilično vizionarski, pomisli Dežurni završavajući upis autorova pisma datiranog s prvim veljače 1995., mladi urar kao da je znao kakva sudbina čeka njegova budućnika, dizajnera. Točno dvadeset i dvije godine poslije, on je još uvijek u istoj poziciji, jedino što sada ne čeka ulazak mušterije u radionicu, nego telefonski poziv nekog od pripadnika kluba njegovih naručitelja, alias protagonista suvremene scene. Niti jednom mu u tom periodu nije pala napamet ideja o odlasku naprijed, prvo, zato što mu i nije baš jasno gdje bi to bilo. A drugo, ukoliko bi to naprijed bila solidnija materijalna situacija, što bi se moglo dogoditi jedino širenjem kluba njegovih naručitalja na takozvani komercijalni sektor, treba reći da ga je život u tom smislu mazio, nije morao donositi nikakve odluke, zato što nikada nije niti došao u blizinu takozvane 'nemoralne ponude' (drugim riječima - da se proda  za lovu), koja bi, logikom stvari, stigla iz komercijale. Pa nije niti morao odlučivati hoće li će ići naprijed i prihvatiti ponudu da bi zaradio više ili beskompromisno braniti svoju liniju - čekanje da posao iz prostora nekomercijale dođe do njega.

Pa u tom smislu i jest malčice upitno da li je liniju branio baš beskompromisno. I da li ju je uopće branio. Prije bi se moglo reći da je linija branila njega, da je poput kakva zaštitna kordona uvijek išla ispred i eliminirala eventualne riskantne situacije. A on, jadničak, uopće nije bio svjestan tog zaštitnog omotača, tog nevidljiva pomagača što ga je branio od teških trenutaka moralne dileme.

 

Ideja tog 'nevidljiva pomagača' Dežurnog vrati u djetinjstvo, kad je bio mali, a baka ga je spremala na spavanje. Pa je baka pitala:  'Vidiš li onu crtu tamo dolje?', a on zatvorio oči i odgovorio: 'Vidim'. A onda je baka rekla: 'To su otisci tvojih stopala u pijesku, to je put kojim si danas prolazio… Sad pogledaj bolje… Vidjet ćeš malo iza i malo pokraj tvoje, još jednu, to su otisci tvog anđela čuvara koji te cijelo vrijeme pratio.' A Dežurni bi na to: 'Ali tu na jednom dijelu nema druge crte, zar me on tada napustio?'. Našto bi baka odgovorila: 'Ne, on te tada nosio.'

To bi ga rastužilo, ali nekako lijepo rastužilo, pa bi zaspao u nekim nježnim suzama.

 

Kad se govori o tome - zaspati u suzama - to zapravo uopće nije loše, izranja Dežurni iz sjećanja, vjerojatno plačeš zato što te nešto boli, a kada usniš, prestane te boljeti. Nema te više, boljelo je onog drugog... Na javi to nažalost nije moguće, nikad ne može prestati u jednoj sekundi… Kad bi recimo moglo, čovjek bi si sam odredio da ga svaki dan nešto jako zaboli, jer kad prestane, mnogo je bolje nego prije, kada boli uopće i nije bilo. Nažalost, nitko nije u stanju sam sebe zveknuti mokrom krpom po faci, da bi se trenutno osvijestio shvaćajući kako se pomalo gubi u labirintu, čovjek zapravo ima sreće kada nekog za to nađe. Trebalo bi ih suhim zlatom plaćati... Neobično zanimanje, gdje se za to ide u školu? Tko daje diplomu?... A neophodni su svijetu, ti kontra anđeli čuvari, crta ti leluja jer te ovaj konstantno mokrom krpom šamara po čelu i ti teturaš u knockdownu. Ne stigneš ni zaustiti, okej, našao sam se, tu sam… kadli te ponovo kresne.

 

Tako je i našeg dizajnera njegova linija štitila. Čas bi ga anđeo čuvar prenio preko besparice, a čas bi ga kresnuo nepredviđeni trošak, kad bi se blagajna malko napunila.

Pa je na kraju i logično da za njega uopće i ne postoji to naprijed, nego je njegovo da bude tamo gdje jest, a mravi će mu valjda i dalje na miru ostavljati sir i večernju grah salatu.