58. Usputni striptiz
Minus se ne gasi, sve maksimirske patke i dalje se okupljaju na jedinom nezamrznutom komadu prvog jezera. Sive čaplje poredane na zaleđenom dijelu, nepomočne poput špalira kraljevske garde, ne obraćaju pažnju na njihovo brčkanje. Gdje su labudovi, ne zna se.
Rekonstruktor i dalje strojevima krca svoj atelijer: veliki plavi kompresor je najnovija akvizicija. Prilazi se organizaciji prostora, izbacuje se polica s knjigama, kuhinjski elementi postaju viseći.
Potaknut njegovim primjerom i dizajner se odlučuje na investiciju, nabavlja novi kalorifer za toaletu, smjesta ga i uključuje, pretvarajući najhladniji prostor zgrade u saunu.
U programu gradske kulturne ponude na redu je masovna manifestacija pod imenom 'Noć muzeja'. Čak se i Holding uključuje nudeći besplatan prijevoz autobusima do lokacija preko Save.
Dežurni nezadovoljno klima glavom, kada nešto postane masovno, on postaje sumnjičav. Ne misli baš dokazivati svoje pretpostavke stajanjem cijele noći po tom minusu pred ulazom u muzeje ispitujući horde posjetitelja što su zapravo unutra vidjeli, sjećaju li se ičega od silne umjetničke ponude što im je promicala pred očima dok su galopirali dvoranama izvršavajući svoju građansku dužnost. Osim toga, uvijek mu se može reći kako se nikad ne zna, kako se ne može isključiti mogućnost da se nešto od tih autorskih interpretacija stvarnosti ili pak materijalizacija onog irealnog, ipak nalijepi na ponekog slučajnika, pa mu ostane i sutra zabilježeno, pa će u muzej svratiti možda i izvan obaveznog posjeta jednom godišnje.
Svjestan da svoju skepsu ne može javno opravdati, ne preostaje mu drugo nego rogoboriti po kuloarima. Niti tamo, međutim, ne nalazi istomišljenike.
Primjerice, Stipa tješi Martinisa, prilično nezadovoljnog tretmanom što ga MSU ima spram njegove retrospektivne izložbe... "Ali ipak ti je dobro da ti u termin izložbe ulazi i 'Noć muzeja'... To upće ne možeš zamisliti, tu masu ljudi... To je i u Stiletovu izložbu ušlo... Bili smo tu nekoliko sati i neprestano fotkali... Stalno je bilo nešto nevjerojatno, to je nemoguće režirati, te reakcije..."
Osujećena revolta spram masovne konzumacije kulture, Dežurni se smiruje listanjem arhive autorovih pisama iz prošlosti. Kreće od početka, prije kompjutora, dok je ovaj još tipkao.
Vrijeme je zimsko, desetljeće deveto, autor je urar i kada ne popravlja satove, sjedi iza narančastog platna s ucrtanim prostornim i vremenskim koordinatima mjesta na kojem se upravo nalazi i tipka dnevno izviješće. Po završetku radnog vremena ubacuje kuvertu u sandučić na uglu Alfirevićeve i Borongajske. Marku je već zalijepio, a i kuvertu je uredio. Uvijek bi, osim adrese, bila neka intervencija, najčešće otisak učinjen trielinom, ponekad u kombinaciji sa štambiljem... Pa bi čak preko svega nekad stisnuo još i sticker... Nije mogao podnijeti da kuverta bude 'prazna', ipak je on mailartist... Pa, nisu li Kropi i on konceptualizirali tu umjetničku disciplinu postavivši joj kao tematsko ishodište upravo medij pošte, pa zatim poziciju još i dodatno učvrstili dvojnošću autorstva, kao svojevrsnim meta prijevodom dvojnosti Mail Arta, koji se uvijek sastoji od riječi i slike. Kaže se meta prijevodom zato što nije jedan radio slike a drugi riječi, nego se radilo o ideji dvojnosti, nju se izoliralo i obrađivalo, ona je postala format...
No, zašto je kopirao samo tekstualni dio pojedine poštanske pošiljke, ako mu je vizual igrao tako važnu ulogu u oblikovanju njena značenja?, pita se Dežurni vadeći iz arhive fotokopiju pisma iz siječnja devedesetpete.
"Dobro je kada gosti zimi dođu u zagrijanu prostoriju. Jako zagrijanu. Nakon deset minuta započinje ta stvar sa slojevima. Prvo dolje idu oni gornji, od najdeblje vune. Iza njih oni tanki, mekani, pamučni komadi. Široko oko vrata otvoreni.
Dragi gosti, pojačavam peć, iščekujem vaš dolazak, veselim se vašem usputnom striptizu.
Ujutro, prije posla, odlazim u knjižnicu. Police su pretrpane knjigama. Ima ih na tisuće, desetke tisuća. Nisu rijetke knjižnice u kojima ih je i više od sto tisuća. Rijetko koja ima manje od sto stranica. Malo je stadiona koji mogu primiti sto tisuća ljudi. I sada zamisli, ugase se svjetla, upali jedan reflektor, ulazim na teren, na tribinama pisci, koliko ih ima, cijeli jedan grad ih ima. I svi su prošli ovo isto. I niti jedan nema milosti, svi se dobro sjećaju koliko je za to potrebno truda, koliki su papiri otišli u smeće, kolike su gomile služile tek kao oslonac za pravi početak...
Ta me slika dodatno bombardira dok se ovdje, zaklonjen od svijeta, prije izlaska na teren, mučim novi A4 ispuniti. Lakše je snimiti film. Još je lakše zatvoriti oči: pokreće se mehanizam koji ima ruku na kraju, za prodrmati osobnog kino operatera. On odmah pušta, sedam, šest, pet, četiri... Grane se dabru poslušno spuštaju... Rampa se sama diže. Bešumno na stol padaju herčevi, glatko zupčanici ulijeću u tribove... Nečujno i usporeno, u Rio Grande ulijeće diližansa s juga... Iznenada, povučen virom, dabar propadne duboko...*
Drijemež prekida ulazak našeg čovjeka za papir u radionu. Dok pokušavam oživiti njegovu štiftericu, on pripovijeda o sinovima. Najstariji je u vojsci, u Koprivnici. Ali svaki tjedan je doma, dođe već u četvrtak, vraća se u ponedjeljak. Jednome iz njegove sobe, kaže, otkrili su da ne nosi odgovarajuće čarape i taj sad ne smije tri mjeseca doma. Surovo, kažem ja, ali vojska je to, odgovara on. Najmlađi je u sjemeništu, sam je otišao. Već je u šestom osnovne rekao majci kuda želi ići. Srednji je zasad doma.
Kasnije, za šankom, nastavljamo konverzaciju. I, kako je inače, još malo pa penzija, započinjem ja. Ha ha, smije se on, mlad sam ja, 57. godište, samo tako izgledam, nego, treba li štogod? Treba, spremno prihvaćam promjenu teme, da je bar stopedesetgramski i da nije bijeli. Ima, kaže, francuski, naši ga samo motaju. Ali ne znam za gramaturu, nisam inžinjer."
_____________________
* kasnije objavljeno u "Pješakov gambit" (B. Greiner), Petikat, Zagreb, 2003, poglavlje IV, Epistolero
