57. POVRATAK U ILEGALU
U tijeku je vijećanje. Kao alter ego člana kolektiva i Dežurni ima pravo glasa. Raspravlja se o svemu, o financijskoj konstrukciji, programu, ali najvažnija točka svakako je glasina što ju je predsjedniku došapnuo njegov automehaničar, inače član upravog odbora obližnje mjesne zajednice, o tome da će se zgrada u kojoj se nalaze atelijeri srušiti i na tome mjestu napraviti vrtić. Umjetnici ne bi ostali bez radnih prostora, zato što postoji plan da ih se preseli u novu zgradu, ali takav razvoj u pitanje dovodi projekt pod imenom 'Buksa'. Za kojeg su im već i odobrena sredstva. Pa bi se vrlo lako moglo dogoditi da na proslavu uređenja, odnosno otvorenja 'Bukse', dođu i bageri.
Jedni misle da treba čekati. Drugi bi odmah krenuli s poslom, uopće ne bi čekali da se oglasi "Ured za prostorno uređenje", kojem se na odobrenje predalo elaborirani projekt. Treći negoduju zato što nisu bili aktivnije uključeni u izradu elaborata.
Dežurni se priklanja opciji dva, to jest glasa za to da radovi na Buksi odmah započnu, a ako ovi iz Ureda budu naknadno nešto protestirali, neka protestiraju... Uostalom tako je bilo i sa strujom, zaključi svoju argumentažu, a vidimo koliko je vremena otada prošlo.
Što se tiče MK (Ministarstvo kulture), AŽ nema razloga za proteste, odobreno im je jednako kao i lani.
Po završetku sastanka, potaknut takvom analogijom, Dežurni u Spise uključuje podatak da je Petikat ove godine prošao dramatično lošije ne lanjske - nije mu odobreno ništa, za razliku od prošle godine, kad mu je bilo odobreno trideset tisuća. MK-ovo vijeće za vizualne umjetnosti smatra da fotomonografija Borisa Cvjetanovića "Priroda i grad", zbirka grafika Danijela Žeželja "Divlji detektivi", te "Osvojena područja - volumen 5" ne zaslužuju nikakvu potporu.
Ukoliko se to i na Gradu ponovi (lani su dobili dvadeset), Dežurni će biti prisiljen predložiti petikatovcima da se vrate u ilegalu.
Za početak, da u impresumu posljednju rečenicu iz "... tiskano uz podršku..." promijene u "... tiskano unatoč izostanku podrške...", da odbiju staviti i ISBN i CIP, zato što bi od katalogizacije publikacija koristi trebale imati obje strane - i katalogizacija i publikacija, uostalom katalogizacija i postoji zbog publikacija, a ne obrnuto. A katalogizacija je instrument sustava baš kao i MK, pa neka onda taj sustav i snosi posljedice odluke MK, koje će se reflektirati u obliku prazine na policama katalogizacije. I neka se sustav zamisli zašto na tim policama nema fotomonografije autora koji je lani dobio prestižnu fotografsku nagradu, zašto nema zbirke grafika jednog od prvih svjetskih crtačkih imena i zašto nema zbirke likovnih kritika dobitnika godišnje nagrade Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
Slijedeće, umjesto barcoda neka stave independentcod, grafiku koja će onim skenerima izazvati kratki spoj, u smislu potvrde posvemašnje neovisnosti i od komercijalnog sustava.
I konačno, neka na poleđinu umjesto prave cijene stave - 0 kuna. Bez obzira na čest prigovor kako ljudi često više cijene ono što plate nego ono što dobiju, autori time stječu pravo odluke odabira onih kojima će knjigu dati. Na taj ih način, pod geslom 'ni kune za knjigu', regrutiraju u klub isotomišljenika, klub čija programska platforma svoju ilegalnost izražava odbacivanjem svih elemenata sustava koji je se tiču. (Pa i onaj porezni - nema poreza na knjige izdane za nula kuna.) Takva inicijativa bi, ako prođe, u budućnosti mogla biti poznata kao 'Platforma Petikat'.
A tko su zapravo članovi vijeća za vizualne umjetnosti, na svom se redovnom sastanku upitaju protagonisti suvremene scene?
Za Buntaka znaju tko je i što je. Lovorku Magaš Bilandžić je tu i tamo također moguće vidjeti. A tko je predsjednica vijeća Irena Kraševac? Između ostalog, Google kaže da je gospođa Kraševac od 2010. do 2014. bila predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. I da se uglavnom bavi temama hrvatske umjetnosti u razdoblju 19. i prve polovine 20. stoljeća, posebice njezinim poveznicama s umjetnošću Srednje Europe. Iz čega proizlazi da jest logično da je protagonisti nikada ne vide na izložbama suvremene umjetnosti. Nataša Jovičić je ravnateljica Spomen područja Jasenovac, a Anđelka Galić je voditeljica zbirke grafika u Muzeju za umjetnost i obrt.
Protagonisti gase Google, ustanovljujući da su članice i član vijeća nedvojbeno pripadnici korpusa vizualnih umjetnosti (VU). Shvaćaju također da su imali pogrešnu predodžbu o kategoriji VU - da se ona bavi većim dijelom suvremenom scenom. Dojam što su ga imali djelomično proizlazi iz narodne poslovice 'što se babi htilo, to se babi snilo', a djelomično slijedom saziva nekoliko prošlih vijeća za VU.
Razumijevajući, dakle, tematska i interesna područja članova ovog saziva, jasnija postaje i optika kojom ono doživljava VU, te koju će slijedom toga i primijenjivati slijedeće četiri godine.
Protagonisti dogovaraju novu strategiju. Moraju se prilagoditi, odnosno odgovoriti onome što se traži, previše ih je, zapravo svi, bilo fokusirano na suvremeni izraz... A budući tamo nema mjesta za sve, treba se rasporediti...
Jedan od protagonista predlaže raspored po abecedi... Oni od A do F neka rade grafike, ovi od G do N će se referirati na prijelaz iz 19. na 20. stoljeće, od M do R mogu ostati u prostoru suvremenosti, a od S do Ž neka se pozabave kulturnom baštinom.
Nastane graja. Unatoč velikom broju protagonista na M, prijedlog je odbačen.
Dežurni pomišlja da je ovo možda prikladan trenutak da se javi za riječ i protagonistima predloži Platformu Petikat. Ne pronalazi, međutim, prikladan obrazac za primjenu te platforme na kontekst VU. Zašto? Zato što su poluge te platforme već odavno dio svakodnevice VU, radovi se ne prodaju, nego eventualno dijele za nula kuna, nisu katalogizirani, predloženi troškovnik ne može predstaviti stavku autorskih honorara, a independentcod ionako je već upisan u pravilnik suvremene scene. De facto, ona nikad nije niti izašla iz ilegale...
Njegovo razmišljanje prekida jedan od protagonista predlažući da se ubuduće prijavljuju na vijeće za inovativne umjetničke prakse, s izuzetkom Hrvoja Juvančića, naime, svi ostali članovi vijeća (Vanja Žanko, Vedran Perkov, Tea Hatadi i Jasminka Babić) su zapravo njihovi ljudi.
Galama se smiruje, prijedlog se ozbiljno razmatra.
- Vrlo zanimljivo, no znači li to osvajanje novih područja ili povlačenje s onih već osvojenih?...
- Slijedimo li pragmatičnu ili ideološku liniju?...
- Hoćemo li se obratiti javnosti, objaviti neki manifest?...
- Misliš da javnost zanima zašto smo svi odjednom inovativci?...
- Pa zar to nismo oduvijek i bili?...
- Manifest bi lakše bilo napisati kad bi se znalo u čemu se konkretno sastoji inovativnost nekih umjetničkih praksi... Odnosno što ih konkretno razlikuje od onih neinovativnih... Stil, pristup, tema, sredstvo, medij?...
- I u kojem bi se mediju ta praksa trebala realizirati?...
- To je jasno, sudeći po sastavu vijeća, 80% u likovnom, a 20% u mediju dokumentarna filma...
- Ne zvuči loše...
Dežurni se vraća u ured razmišljajući o stupnju inovativnosti Osvojenih područja... Gledajući formativno, godišnjih pregleda uopće nema, dakle jest inovativno... Gledajući sadržajno također, barem sudeći prema riječima predsjednika HS AICA-e: "Serija knjiga objedinjena zajedničkim nazivom Osvojena područja predstavlja raritetan, gotovo jedinstven izdavački poduhvat u kontekstu pisanja o hrvatskoj suvremenoj umjetnosti danas. U vrijeme kada likovna kritika gubi ne samo svoj nekadašnji autoritet, nego joj sve više izmiču i platforme na kojima bi se odnjegovali neki novi autorski glasovi, autor je za svoju sad već dugogodišnju praksu praćenja, interpretacije, portretiranja lokalne umjetničke scene praktički izgradio novi okvir koji bi, ukoliko se održi dosadašnji kontinuitet, zasigurno mogao predstavljati vrijedan budući izvor znanja o toj sceni, njenim dosezima, najvažnijim protagonistima i njihovim međusobnim vezama, čak i o njenim zasad još uvijek nedovoljno rasvijetljenim marginama."
Osokoljen tim komplimentima na račun autora, Dežurni odustaje od prijedloga o povratku u ilegalu. Treba stisnuti zube i prešutjeti uvredu od strane vijeća za VU, zato što ciljevi kudikamo nadilaze kojekakve privremene optike. Imati na umu širu sliku, pa iz odgovornosti spram javnosti zanemariti osobne afinitete pojedinih elemenata sustava i ipak staviti CIP.
