56. SOUNDTRACK
Rekonstruktor i dalje u atelijer krca alate i strojeve, iz Kine mu je stigla laserska pila, ogroman aparat u još glomaznijem sanduku za čiji su iskrcaj trebala dva viljuškara. Postrojenje uključuje i poseban hladnjak koji drži vodu za hlađenje na toj i toj temperaturi i veliki ventilator s dva crna crijeva za odvod dima, zato što taj laser zapravo pali materijal. Iz Rovinja mu je stigla mitlbor cirkularka na kant i dvije glodalice, iz Bauhausa specijalni sauger... Taj sauger mu treba zato što u specifikacijama laserske pile kažu da ne smije biti prašine. Onda se laser začepi.
Problem s trofaznom strujom je prekjučer riješen.
A danas je stigao i prvi posao. To potvrđuje tezu urara Greinera, koju ovaj obazlaže u poglavlju "Osma točka" u knjizi "Pješakov gambit", da se takav, po svemu slučajni, telefonski poziv može i isprovocirati. Ista se stvar, iz perspektive Njega, kaže i u knjizi "Ona i on": "... to potkrijepljuje njegovu životnu filozofiju - prvo treba krenuti s aktivnošću, novac će posljedično sigurno stići."
- Postavit ćemo mu zasjedu u budućnosti, zaključi vođa bande. Referirajući se na izjavu Rekonstruktora u vezi teleportacije, te slijedom toga predmnijevajući da je ovaj u međuvremenu rekonstruirao i vremenski stroj.
- Ali ako ima vremenski stroj, kontrira mu najmlađi bandit, onda nije trebao ni naručivati ove strojeve da bi zaradio novce, nego se samo prebaciti u vrijeme kad ih već ima.
- So what, ateriramo deset minuta poslije i gotovo.
- Ali što ako on odmah ode natrag u sada, potrošiti lovu?
- Okej, onda ga čekamo tu.
- Ali baš kao što mu ni teleportacija nije bila baš trenutna, tako mu niti tajmmašina nije baš precizna, on može doći pet sekundi nakon sada, mi smo pet sekundi iza i ne možemo ga uhvatiti... Jel sad razumijete šefe?... To je ista stvar, on može biti bilo kada, baš kao što može biti i bilo gdje.
- A što ako mi sami sebe prebacimo u vrijeme kad smo ga već opljačkali?... Preskačemo posao baš kao i on... Ono što bi mi napravili s tim novcima da ih imamo, on to upravo sada radi... Znam!... I gdje je i kada je. Idemo!
Gdje i kada su otišli, točnu vremensko prostornu lokaciju na kojoj Vođa bande misli da će zateći Rekonstruktora, Dežurni velikodušno prepušta Dragoj publici da sama zamisli.
On ima drugog posla, u sjevernom krilu ledom okovane zgrade "Škole za neprofitabilne djelatnosti", naime, zamrzle se cijevi, pa im svako toliko dostavlja litru i vodu.
Skupljaju se kod Rekonstruktora. Dok laserska pila filigranskim rezovima secira medijapan, slikar pristavlja lasagne, muzealac objašnjava kiparu financijsku konstrukciju losanđeleske podružnice njegova muzeja, a domaćin, po običaju, bulji u ekran.
Dežurni toči gemište.
Odjednom Rekonstruktor prekida muzealca - pazi ovo, veli i krene glasno čitati: "Smatra se da je frekvencija od 432 Hz matematički sukladna obrascima univerzuma. Istraživanja pokazuju da 432 Hz vibrira u skladu s kozmičkim zlatnim omjerom ('zlatnim rezom'), odnosno brojem pi, objedinjujući svojstva svjetla, vremena, prostora, materije, gravitacije i magnetizma s biologijom, kodom DNK i sviješću. Kada naši atomi i DNK počnu rezonirati u skladu sa spiralnim obrascem prirode povećava se naš osjećaj povezanosti s prirodom. Broj 432 također se odražava u omjerima Sunca, Zemlje i Mjeseca, kao i kod precesije ekvinocija, Sri Yantre, Velike piramide u Egiptu, Stonehengea i mnogih drugih svetih mjesta."
Zatim se okrene prema ostalima, otvorenih usta, raširenih očiju, s izrazom lica poput onoga kad je prvi put vidio kompletno složenu lasersku pilu, posve, dakle, opsjednut veličanstvenim čudom što se ovoga časa ukazalo, promrsi: "Jebote... Znači 432!"
Dežurni na brzinu u glavi zbraja, četiri i tri su sedam i dva su devet! Niti jednom od njegovih prethodnika nije palo napamet da bi precizno obrazloženo vlasništvo nad brojem devet moglo biti ugroženo. I to, ništa manje, nego od frekvencije DNK. To se ne smije pročuti, Dežurni na brzinu smišlja kako temu odmaknuti od takve ugroze i izlaže Rekonstruktoru plan: "Ako se već zna da zvuk povezuje čovjeka i prostor, ti bi mogao dokazati zvučnu povezanost između čovjeka i vremena. Jer ako gen ima već upisanu melodiju, koju kasnije svaki čovjek nosi u sebi, tako i svaka godina mora imati svoju, odsviranu kroz godišnja doba. I kad se dogodi da te dvije melodije dođu u suzvučje, ostvare akord, itekako je bitno da ga je čovjek u stanju čuti.
Trebaš na Ministarstvu hitno tražiti sredstva za pronalazak mikrofona dovoljno osjetljivog da zabilježi unutarnju melodiju čovjeka i tvrdog diska dovoljno opsežnog da snimi opću melodiju godine. Na metaforičkoj se razini time upozorava ljude da moraju dobro otvoriti uši jer bi mogli propustiti ono što možda nikada više neće čuti. Nema sumnje da će ljude takav angžman sasvim sigurno preporoditi. I da je novac kojeg tražiš, s obzirom na moguću dobrobit, upravo smiješno nizak."
"Ali, u koju kategoriju da to prijavim?", ponešto splasnutog raspoloženja kao da zavapi Rekonstruktor, iz iskustva ipak svjestan kako se realnost mora u nekom trenutku pojaviti između njega i realizacije izvrsne zamisli.
"U 'inovativne prakse'," spreman je Dežurni.
Zatim skoči u ured iz arhive iščeprkati tekst predgovora što ga je autor napisao Labroviću za njegovu izložbu "4 godišnja doba", no ovaj ga, iz razloga nedovoljne konkretizacije, nije prihvatio.
"Tek kada utihnu pogrebni marševi, fanfare što najavljuju trijumf ili trube koje pozivaju na ustanak, kada linija zvuka bude tek jedva čujna, neznatno iznad nule a još je uvijek možemo pratiti, kada dakle uspijemo zabilježiti i valove što ih odašilje grančica breze ili kosa na povjetarcu, tek nam tada naše uho uistinu koristi.
Tako istančani, osluškujemo fragmente od kojih je sastavljena kompozicija, izdvojene detalje prevodimo u elemente ciklusa.
Krenimo od sada, prorijeđuje se sveopća galama, vriska postaje pojedinačna i tek zaigrani ritam koraka onog stranca ne primjećuje da se dirigentska palica spušta. Ljudi odlaze u kuće, žito u silose, grožđe u podrume. Prasak ljetnih oluja zamijenila trajnija kiša. Ona daždi i rumori, u bačvama vrije mošt, u velikim se loncima krčka zimnica, po umirućim skakavcima padaju borove iglice, ptice klepeću na jug, lišće šušti pod nogama. Na sve se strane isključuje ton sve dok jesen ne postane kasna, šum kiše jednolična melodija, u bijelim maglama tek slabi, daleki odjeci brodskih sirena.
Tada osvane bistro jutro bez pokreta, tišina kao kad mašina stane. Cijela je ploča ledena, ne čuje se ništa osim one vanvremenske škripe koja dopire iz unutrašnjosti leda. Kad ne bismo znali da se sve ipak neprestano pomiče, strahovali bismo od kataklizme. Naša tjeskoba raste, takvu napetost čovjek nije u stanju dugo izdržati, čak bi i neki štapić preciznim udarcem mogao razbiti cijelo to staklo. Srećom, pojavljuje se zvuk, najtiši od svih: pahulje slijeću jedna na drugu. Njihova nas pojava opušta, svi se zajedno pomaknemo. To se međutim uopće ne čuje, njihova brojnost u sebe upija sve dječje povike. Sve je ljepše i lakše ali još uvijek sotto voce. Tek se izdaleka, iz pretpostavke sutrašnjice, do nas probija tihi topot praćen praporcima... Utišani iščekujemo njihov dolazak.
Odjednom, jednog jutra mukli udarac, pao je snijeg s krova. Izronila visibaba, zažuborio potok, ljudi izlaze, graja kao u školskom hodniku poslije zvona. Uskrsnuo duh i galami prospektom, skačemo na konja, vijore košulje na toplom proljetnom vjetru. Nosi nas struja, teret na leđima sam se od sebe istopio, u žilama novi maligani, u očima vijugava cesta, ne znamo kuda vodi ali znamo da će vrčevi tamo biti puni a mamurluka više neće biti jer smo sretne obale proljetnih bujica. U spojenim posudama našeg unutarnjeg laboratorija vrije, prvog do sebe strasno ljubimo, revolucija je uspjela, naša imena nisu važna, važno je da naš barjak glasno mlatara.
Tek prispjele penzionere po hotelima, poput budilice, budi brektanje barke u ranim svibanjskim jutrima, prijepodnevni koncert započinje huk oleandara, nastavlja dijalog čempresa i mirte, dok trava u pozadini nesmiljeno raste. Poslije podne treskom se zatvaraju vrata školske godine, a večernji šlager maturante ispraća na maturalac. Refreni odjekuju iz njihovih autobusa, pucaju čepovi prvih pijanstava u lipanjskim noćima. Vrište djeca po plažama i orkestri na osvjetljenim palubama, vrućina otvara sve pore, vječnim čini trenutak, zaustavlja mušice u zraku i mediteranca u prekrasnom skoku.
Slavlje još traje, lica su rastegnuta, no poput priviđenja scenografije nestaje, zaneseni poljupcima plesači na terasama i ne čuju da je proglašen fajrunt. Šum metle i štropot pospremanja stolica otvara oči, pred njima još samo umorna konobarska lica.
I odlaze maturanti jedan za drugim na svoje nove dužnosti."
Pročitavši tekst, Dežurni shvati da je Labrović bio u pravu, da to nema nikakve veze sa socijalnim angažmanom... Ali, sada, imajući na umu projekt "DNK Soundtrack", to bi moglo funkcionirati u smislu autorskog statementa.
