60. Žabice
Svakodnevno patrolirajući maksimirskom šumom, Dežurni primjećuje da je na ćelavoj zimskoj glavi izraslo nekoliko čuperaka proljeća. Drveće kroz male rupice viri, grane su pune tih sitnih očiju.
Riski biznis, kaže 18. veljače i šalje hladan pozdrav s bijelog Sljemena.
That's life, tješi šumu Dežurni, prvi napadi topline često budu izrešetani zaostalom zimskom municijom. Prvi cvjetovi, kao zametci revolucije, nikad ne dočekaju njenu pobjedu. Prve sreće utope se u suzama.
U svijetu faune slična situacija, mačići kao janjčići s balkona u prvu sezonu vire, a mačori kao gusari s povezom na oku spremno dolje čekaju. Fitilje brk, opet je to - sad ili nikad.
U prostoru osnovnih elemenata mjehurići u lončiću znak su da H20 vrije, Dežurni koristi njeno prelazno agregatno stanje, ubacuje dvije žličice tamnosmeđeg praha, označivši time početak novog radnog dana.
Prolazeći hodnikom sa šalicom vruće kave u ruci, Dežurni se sjeti Raymonda Augustea Queneaua, autorova literarna uzora i njegova odlomka o mjehurićima.
"Voda koju se gleda odbija zakipjeti. Nijedan se mjehurić ne odvaja od dna lonca da bi se popeo na površinu i tamo rasprsnuo. Pod pretjeranom paskom, oblikuje se vjenčić ali se uopće ne mijenja u oluju. Nestrpljivac zato okreće svoje lice i svoje tijelo i odlazi brzim koracima konzultirati sat u drugoj sobi. Kad se vrati, voda veselo pleše velikim mjehurima, sve miriši od radosti, pršti od zdravlja. Ne preostaje drugo nego iskoristiti je. Savjetuje se ne riskirati ovakvu igru s mlijekom; ono ne poznaje postojan balet, ono zna samo trčati i skakati na velikim valovima, iza sebe ostavljajući uglavnom žućkasti glib. Ako se inzistira, sve pocrni od bijesa. Zakon je čvrst, ali takav je zakon; ispravlja ga se pretpostavljajući nepravdu neredu."
Taj se tekst nalazi u knjizi "Osnovni moral", izdavač Petikat, 2003. U impresumu se kaže da je riječ o privatnom izdanju, otisnutom u svega devet primjeraka, a kao prevoditelj se navodi, zatim Dežurni digne pogled s otvorene knjige i namigne Dragoj Publici - pogodite tko?
Pa, ima li još igdje mora, ima li još igdje zemalja, ima li ijedna čaša vina koje se ovaj nije dohvatio?... S ovako mizernim znanjem francuskog, prevoditi knjigu za koju Emmanuël Souchier tvrdi da predstavlja suštinu quenaueovske tematike, da su u svom antagonizmu autobiografski znakovi i princip nestajanja stigli u svoju perfektnu ravnotežu. To potkrijepljuje i Claude Debon koji je, skiciravši biografsku odgonetku tekstova iz prvog dijela, uvidio kako taj opis ekvilibrira od nestajanja osnovnih instanci do izražavanja najneobičnijih dijelova ja.
A kad se tome pridoda i činjenica da je spomenuti prvi dio teksta zapravo poezija, konkretno, nova poetska forma koju je Queneau nazvao Lipolepsa, što i pred iskusna prevoditelja stavlja gotovo nerješiv zadatak, s pravom se možemo zapitati dokle seže ta ambicija?... Na čemu se uopće temelji?... Zar na činjenici da nitko neće moći ustanoviti kvalitetu prijevoda... Zato što, kao prvo, budući knjiga nije prevedena, prijevode se ne može uspoređivati, a osim toga, gotovo nitko i ne zna za nju, a kao drugo, tiskao je samo devet primjeraka i teško je moguće da bi se bilo koji od tih devet mogao naći u rukama iskusna prevoditelja koji ju je čitao u originalu. Dakle, nema bojazni da mu se prijevod okvalificira diletantskim.
No, koliko god to bilo posve osobno testiranje vlastitih mogućnosti ili ispunjavanje vlastite praznine, ipak je odlučio tiskati. Svjedoka ne treba biti mnogo, ali da ih ipak ima. Bez obzira na veliku vjerojatnost da ih taj tekst neće zanimati...
Dežurni se zaustavi u kritikama, shvaćajući kako bi njihov razvoj mogao i njega ugroziti. Zato što on izravno vodi u usporedbu tog prijevoda podijeljena izabranim svjedocima koje konkretan tekst zapravo ne zanima i Spisa, također podijeljenih izabranim svjedocima, i tako dalje... A povlačenje pitanja smisla proizvodnje nečeg što nikoga ne zanima, diskreditira i takvu proizvodnju i njega kao njena trenutna provoditelja...
Dežurni zažmiri da iz glave izbaci te heretičke misli, a u pomoć mu neočekivano priskoče Queneauove rečenice što ih je autor svojedobno pronašao u njegovim Journals-ima, knjizi radi koje je i poduzeo učenje francuskog.
"Knjige su kamenje koje se baca u more. Neke naprave žabice, ali sve na kraju potonu na dno."
