68. DISKUSIJA

Autorova astrološka učiteljica, međutim, nije baš sklona tumačenju kako planete ostvaruju utjecaj energetskom emisijom. Više je na strani Jungove interpretacije koja položaj planeta tumači simbolički, po principu sinkroniciteta -  "sve nastalo u određenom trenutku nosi u sebi sva obilježja tog trenutka".

Nije, dakle, u pitanju prostor, nego vrijeme. Osobu obilježava nešto kao fotografski snimak svemirskog konteksta u određenom trenutku. Nema dvije iste fotke, zato što je kontekst različit s obzirom na poziciju rođenja. Osoba je dobila fotku na raspolaganje, a sustav je ponudio njeno tumačenje...

Sve u svemu, zaključuje Dežurni, nema neke bitne razlike.

Osim toga, brzo listajući arhivu s citatima, pronalazi onaj uglednog kanadskog matematičara: "Naši fakti moraju biti korektni, istiniti. Naše teorije ne moraju, ukoliko nam pomažu otkriti važne nove fakte."

 

Bez obzira, dakle, bila to energija ili sinkronicitet, bitan je rezultat do kojeg se došlo, pa čak moguće i putem pogrešnih teorija. A da je rezultat dobar, potvrđuje učiteljica posve se slažući s interpretacijom natalne karte, s odgovarajućim pridruživanjem značenja pojedinim elementima, s onime, dakle, u čemu se i sastojao njen nauk, što u prijevodu znači da je ispit položen.

 

No, kad je već kod citata, Dežurni će onome kanadskog matematičara, dakako, razvijajući temu odnosa između fakata i teorije, pridružiti i izjavu francuskog pisca koji se također vrlo uvjerljivo bavio matematikom, dapače, akademski mu se saziv čudio na sklonosti autorskom izrazu: "Svijet umjetnosti je svijet gdje je naprasit pokušaj jedini način da se opskrbe preživjeli - ili bolje rečeno, preživjeli su samo oni rođeni naprasitom mutacijom."

 

Sudeći po tome, umjetnost i matematika imaju posve oprečna stajališta, dočim je formula nedvojbeno polazište matematike, temeljna platforma umjetnosti pretpostavlja eliminaciju bilo kakve formule. No dok se matematika, pokušavajući dešifrirati univerzalnu složenost, gubi u apstraktnim prostorima gdje postojeće formule ni približno nisu dostatne, umjetnost se upravo apstraktnim razmišljanjima služi u postavljanju univerzalne formule. Matematika nastoji ustanoviti pravilnost, a umjetnost koristi nepravilnosti u identifikaciji stvarnosti. Što i eksplicite potvrđuje citat rumunjskog dramatičara, inače ideologa apsurda: "Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma".

 

Smjesta mu replicira nešto stariji francuski pjesnik koji je, u vrijeme djetinjstva onog pisca, već i napustio pjesništvo zbog studija matematike, no potom mu se ipak vratio: "Čovjek koji analizira rad svog duha i vidi stvari, kakve jesu, dolazi do hladne, očajne spoznaje o suvišnosti života: ‘Realno, u čistom stanju, zaustavlja smjesta srce'."

 

S time se pomalo već i slaže zagovornik apsurda: "Užas i ljutnja biti smrtan ono je što humanost čini takvom kakva jest. Mazohizam, sadizam, destrukcija i autodestrukcija, ratovi, bune, revolucije, mržnja jednih prema drugima nije, namjerno ili ne, provocirana ni s čime do li osjećajem našeg konačnog kraja, strahom od smrti."

 

U razgovor se upliće grčki filozof, čije je polazište učenje o idejama, za koje tvrdi da su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari samo je slika svijeta ideja: "Čak i kad bi se to sve željelo kontrolirati, to je nepoznavanje razlike između ljudske prirode i one božanske. Jer samo Bog zna kako miješati jedno i miješati sve, rastaviti odmah različite elemente, i samo je on to u stanju učiniti. Niti jedan čovjek nije sposoban učiniti ni jedno ni drugo, niti će, bez sumnje to biti u stanju u budućnosti."

 

Francuski pisac sklon matematici, inače po akademskom obrazovanju filozof, po vjerskom opredjeljenju ateist, a metafizički priklonjen drevnoj kineskoj misli uobličenoj u Knjizi promjena (I-Ching), kao da provocira neupitan grčki autoritet iznoseći svoje tumačenje života: "Beba je jednako blizu ništavilu kao i starac. Jednako je spetljana, zbunjena, to je hodajući leš, još gore, jer nema ni malo svog iskustva - onog kojeg je drugi izgubio. Udaljava se od ništavila jednako brzo kao što mu se ovaj približava. Ili jednako sporo... Kad sam bio mrtav - moglo bi se reći."

 

 Na tu se provokaciju nadovezuje i nekoliko godina mlađi kolega Rumunj, obrazloženjem ili bolje reći definicijom, njihova zajednička izražajna medija: "Ako bih mogao misliti da ono što ispovijedam nije univerzalna ispovijest nego izraz pojedinog slučaja, odmah bih sve priznao u nadi da ću biti izliječen ili njegovan. Tu nadu, mi je nemamo. A zašto?... Zato što uprkos svemu ne možemo ne biti svjesni, ne možemo ne imati tako jasnu svijest o realnosti, o činjenici da je ljudsko stanje neprihvatljivo. Beskorisna svijest koja ne može ne biti i koja se manifestira, to je literatura."

 

Činjenice, međutim, kako bavljenje literaturom možda i nije do te mjere determinirano, a samim time i opravdano, pribojava se francuski pjesnik, čija je pauza u proizvodnji stihova postala predmetom istraživanja uglednih teoretičara: "Odbijajući da bude sličan ili istovjetan drugima, čovjek započinje glumiti ulogu samoga sebe. Na taj način, što se pisac više usavršuje, to se više udešava prema izmišljenom modelu o samome sebi: postaje prirodniji od vlastite prirode, u svakom se djelu sve više i više približava izmišljenom liku: postaje otočanin otoka Ja. Zbog toga se ne mogu u književnosti postići potpune istinitosti: sve, što je iznad obične upotrebe, protuprirodno je. Jedni iskrivljuju udešavanjem, a drugi težnjom da budu istiniti. Sve je obojano i osvijetljeno po svim pravilima mentalnog teatra."

 

No, kao da je time upravo potegao za jezik rumunjskog dramatičara, čiji je tekst, temeljen u apsurdu učenja jezika, odavno postao školska lektira: "Svi ‘angažmani’, današnji ili jučerašnji, vodili su ili još uvijek mogu odvesti ravno u koncentracijske logore u ime najrazličitijih i najproturječnijih fanatizama. Oni pomažu da se materijalno i duhovno začnu režimi s vanjskim suprotnostima i različitostima, koje samo maskiraju suštinsku istovjetnost, onaj isti ‘ozbiljni’ duh. Humorom, slobodnom lucidnošću postajemo svjesni tragične ili smiješne sudbine čovjekove; do istine se može doći jedino ako se inteligenciji ostavi puna sloboda kretanja, a kretanje može predvoditi samo umjetnik; umjetnik bez sufliranih ideja, bez ideološkog ekrana, umetnutog između njega i stvarnosti, bio bi jedini u stanju da, baš tako, ostvari izravan, dakle autentičan dodir sa stvarnošću."

 

"Moći njihovih guzica nad mojom dušom raskrinkavaju budalaštine mog misticizma...", metaforički prevodeći univerzalnu misao u svakodnevne okolnosti dodaje pisac s nesuđenom karijerom matematičara, ljuljajući se za šankom kluba Taboo, kamo ga je odvukao njegov istomišljenik patafizičar (nakon što su proveli poslijepodne kod Lorientea, novom lokalu u podrumu hotela Claude Luter), pa, kad su se prisutni utišali, nastavlja, "No, ako Fourier tvrdi da postoji čvrsta veza između astronomije i utopije, da socijalni nered utiče na ponašanje same Zemlje..."

 

Što zapravo potvrđuje Jungov sinkronicitet, pomisli Dežurni, isključujući na trenutak zvuk iz Taboo-a... Naš nered djeluje na Zemlju, pa onda i ona tako djeluje na nas. To potvrđuje i Knjiga promjena, čija konstrukcija odgovara matematičkoj kombinatorici: "64 heksagrama grupiraju, dva po dva, 8 triagrama, dobivajući u kombinaciji sve moguće odnose dvaju osnovnih energija, što sadrže kompletnu sliku svijeta." Slika, međutim, što ju proizvodi igra dvaju suprotstavljenih sila (yin i yang) i dalje ne predstavlja riješenje za ono što muči Fouriera, on zna kakva je to slika, samo je njome nezadovoljan.

Tumačenje što ga je tog prijepodneva, sada već nacvrcani pisac, pronašao među spisima stanovitog Chan-Tseua, a sada ga prepričava društvu za šankom, moglo bi Fourieru biti od pomoći: "Kad se uspije okrenuti svojoj vlastitoj egzistenciji, nalazi se olakšanje. Kad se nađe olakšanje, bude se sposoban usavršiti viziju Jednoga. Kad se stekla vizija Jednoga, može se biti sposoban prijeći razdaljinu između prošlosti i sadašnjosti. Kad se prešla ta razlika, osjeća se sposobnim ući u prostor gdje nema više života i smrti. Uništavanje života ne znači više smrt, niti je produžetak života dodatak trajanju egzistencije. Čovjek je tada spreman slijediti sve stvari, spreman je prihvatiti sve stvari. Za njega, sve stvari postoje u destrukciji, sve stvari postoje u konstrukciji. To je ono što se zove mir u neredu. Mir u neredu znači perfekciju."   

 

Osim društva za šankom, razgovor prati i pilot dok prevozi poštu na jug, upravo izložen noćnom zvjezdanom prostranstvu. I odlučuje temu vratiti na odnos kreacije i logike: "Gledajući poetsku sliku, primjećujem da je sastavljena od dva različita elementa međusobno povezana artikulacijom logičkog reda. No, poetski elementi nemaju logično mjesto do te mjere evidentno da bi predmet usporedbe bio dovoljan duhu. Ostaje nešto neobjašnjivo u toj konjugaciji. Ali zajedno su predloženi kao logika duhu, jednako kao što i dvije stereoskopirane slike različito predstavljaju isti objekt.

Duh, uspostavljajući taj identitet, stvara prostor. U slučaju poetske slike, za utvrditi logičko mjesto on kreira također i svemir. Smješta se odmah, i bez znanja, u svemir gdje je njegovo mjesto očito. Taj je svemir kompletan, iako ne objašnjen. Ne zna se čak ni da li postoji, iako mu se podvrgava. Ili, preciznije, podvrgava se određenom ponašanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji u stvari i ne postoji osim kao jamstvo. Vrijednost poetske slike je vrijednost tog tajnog, skrivenog svemira a ne ona od elemenata ili njihovog mjesta.”

 

Lutajući arhivom u potrazi za citatom što bi odgovarao završetku ovog poglavlja, Dežurni nailazi na rečenicu koju je autor pronašao u slavnim "Journaux (Dnevnici) 1914–1965" francuskog pisca, kojom ovaj kao da nazdravlja pilotu: "Ustanoviti nove horoskopske znakove: Sirenu i Poštara."