69. NERED U MIRU
Uprkos pozitivnom učenju Chan-Tseua, Dežurni primjećuje kod autora simptome koji nipošto ne odgovaraju idealnoj završnici, drugim riječima, primjećuje kako ga obuzima nered u miru. Koji, dakle, vodi u smjeru suprotnom od perfekcije.
Naime, umjesto da konstrukciju propita, potvrdi, pa tako i opravda, pokušajem destrukcije, on se i dalje predaje tek izgradnji, ne propitujući kvalitetu građe. No, suočenje s posljedicama takve aktivnosti, s mogućom recepcijom takva konstrukta na javnoj sceni, pali lampicu njegova alarma.
Kao da se probudio, kao da je iz magle svojih zabluda odjednom izašao na svjetlo dana. Ta se magla, međutim, razišla i tamo gdje je još maločas bio, pa se sad jasno vidi kako zapravo izgleda taj 'labirint', kroz kojeg se još do maločas mukotrpno probijao i konačno pronašao izlaz. Tog je labirinta, naime, nestalo, nema njegovih zidova po kojima je ispisivao poruke, malo pomalo skcirajući putanju koja ga je ipak dovela do željena cilja. A bez tih prepreka ne može se procijeniti niti uspješnost u rezultatima razbijanja glave, zato što se oni odnose upravo prema tim preprekama, zato što su rezultati koji su i doveli do skice te putanje, nastali upravo u pokušaju da ih se prijeđe ili zaobiđe.
Paul Valéry, pjesnik koji je pauzirao pisanje zbog bavljenja matematikom, ovako objašnjava svoje veličanje poteškoća: "Nema hoda bez zapreka! Zato je oblik tako važan: oblik mora uzeti od zapreke, koliko mu treba da se miče, ali da uzme samo ono što najmanje sprečava pomicanje."
Imujući to na umu, autoru se čini da njegov oblik nije baš nešto uspio uzeti od zapreke, zato što sada ispada kako tih zapreka uopće i nije bilo. A što se tiče pomicanja, shvaća kako umjesto da se pomiče oblik, pomicao se samo on, besciljno se muvao po toj čistini, tri koraka lijevo, četiri desno, pa se provlačio kroz uske prolaze, zatim se vraćao tamo odakle je krenuo, tražeći izlaz iz prostora koji, sada je to posve jasno, uopće ne postoji. Nestankom magle u koju bijaše uronjen, nestalo je asocijativnih mantinela od kojih se odbijala misao i naposlijetku je ostala samo krivudava staza teksta. Ispada da je kontekst postojao samo u onom zamišljenom konstruktu, a u realiziranom ga nema. Preostala je putanja koja informira tek o svom kretanju, ne govoreći, međutim, ništa niti o razlozima tog kretanja, niti o etapama, a bogme niti o cilju. Pa onda, logično, niti o tome zašto bi to trebao biti neki zajednički cilj.
I upravo suočenje s činjenicom kako će potpun izostanak bilo kakva vidljiva odnosa spram zajednička cilja javnost zacijelo smjesta registrirati, pali mu alarm.
Tutnjava tog alarma proizvodi mu nered u dotad mirnim i poslušnim mislima. I taj ga alarm, zaključuje Dežurni, što svjedoči nepostojanju veze između njega i zajedničkih ciljeva, gura sve dalje i dalje od perfekcije, koja već pomalo i nestaje s horizonta.
